BULATOVIĆ: Odbrana „unapred osuđenog“ – slučaj Milošević

ADVOKAT MOMČILO BULATOVIĆ, BRANILAC SLOBODANA MILOŠEVIĆA U ISTRAZI POKRENUTOJ 1. APRILA 2001. U VEZI TROŠENJA BUDŽETSKIH SREDSTAVA

Bivši predsednik Srbije i Jugoslavije, Slobodan Milošević umro je u Holandiji je 11. marta 2006. godine , u pritvoru Haškog tribunala, gde je prebačen 28. juna 2001, nakon što je prethodno, zbog istrage o raspolaganju budžetom, uhapšen 1. aprila u vili Mir koju je, posle petooktobarskog prevrata dobio na korišćenje od vlasti DOS-a.

Kad je hapšen i pritvoren u beogradski CZ nije se pominjalo ništa u vezi Haškog tribunala, kaže advokat Momčilo Bulatović, jedan od branilaca u procesu pred Okružnim sudom i navodi da je „Milošević sumnjičen za krivično delo zloupotreba službenog položaja, navodno zbog nenamenskog trošenja budžetskih sredstava“

-Do tima odbrane dopirale su informacije da je istražni sudija Goran Čavlina doveden sa Kopaonika da bi odredio pritvor gospodinu Miloševiću, posle onih dešavanja u vili „Mir“ između 30. i 31. marta 2001. godine-priča Momčilo Bulatović i podvlači da ga je u tim odbrane, sa spiska advokata, izabrao lično Milošević, zbog profesionalne reputacije, a ne po političkoj opciji, jer nijednoj nije pripadao.

Odbrana sistematski satanizovanog bivšeg predsednika, bila je, kaže Bulatović, veliki profesionalni izazov. Jedan od onih koji, što bi rekao Guberina, potvrđuje da, „veličina branilačkog poziva jeste u tome da se ostane uz svog branjenika i onda kada se mora primiti i odijum javnosti i na svojim plećima osetiti šta znači biti usamljen u svojoj borbi, izložen jačini besa i ogorčenja sredine u kojoj živiš“.

-Izuzetno je teško braniti nekoga ko je unapred osuđen, a bio sam jedan od devet advokata u timu odbrane Miloševića. Nažalost, gospodin Milošević je jedan od tih koji je bio unapred osuđen od strane tadašnje vlasti, od strane javnog mnjenja, od strane spoljnih faktora koji su imali itekako veliki uticaj, a i dan danas, kao što se vidi, imaju na dešavanja u zemlji Srbiji. Postoji, međutim, strašan profesionalni izazov koji čini advokaturu i branioca drugačijim od ostalih kada mu se pruži prilika da brani nekog takvog, kada dobije takav predmet koji pravi tu kvalitativnu razliku između advokata. Ne može svako da brani gospodina Miloševića ili nekog poput njega. Ipak morate da imate dosta nekih karakternih osobina i profesionalnih i ljudskih da biste se uputili u jedan takav profesionalni izazov. Neverovatno je kakve smo sve brojne probleme i sukobe imali, šta smo sve morali da dokazujemo, šta smo sve istrpeli upravo od onih koji su gospodina Miloševića videli kao krivca za sve ono loše što se dešavalo u Srbiji. Mi, branilački tim, od početka smo sumnjali, kada smo ušli u predmet, da je u pitanju rezervna varijanta i da se nešto sprema, s obzirom da je u pripremi bila Uredba o saradnji sa Haškim tribunalom i postojale su naznake neke opasnosti da Milošević bude izručen Hagu, iako Ustav izričito zabranjuje izručenje sopstvenih državljana. Mi smo to ukazali i govorili o tome. Istovremeno, s druge strane, sudska rešenja o produženju pritvora Miloševiću, prvo koje je doneo istražni sudija i sledeće koje je donelo krivično veće, govorila su da se vodi postupak i da je razlog pritvora da on ne bi uticao na nesaslušane svedoke Nikolu Šainovića, Jovana Zebića, Radoja Kontića, Mihalja Kertesa, pa je to tako formalnopravno pokriveno. Međutim, naš strah da će se prekršiti zakon i Ustav i da će naš državljanin, predsednik Milošević biti izručen, pokazao se opravdan.

Postoje tvrdnje da je tadašnji državni vrh dao Miloševiću garancije pre hapšenja 1. aprila 2001. godine u vili Mir da neće biti izručen Hagu, a u medijima se pojavio i sadržaj tog dokumenta?

-U vreme događaja u vili Mir njegov advokat je bio samo Toma Fila. Tim odbrane je formiran kasnije, u aprilu. Verovatno je tačno da je taj dokument potpisan, on se pojavio i nikad nije osporen. Prema tome, taj dokument je potpisan. Ali znate koliko vredi reč tih ljudi u ovoj zemlji. Oni su potpisali to, onda je verovatno neko sa zapada rekao to mora tako i ta reč ne važi ništa.

Kako je izgledao istražni proces Miloševiću u Okružnom sudu u Beogradu, da li je bilo neke razlike u odnosu na ostale građane kada se nađu u situaciji krivičnog progona?

-Milošević je bio interesantan, da upotrebim taj izraz, kao predsednik Jugoslavije, organima gonjenja. Braniti njega izuzetno je teško zbog toga. Imao je malo bolji zatvorski status u odnosu na ostale zatvorenike, ali desilo se nešto drugo. Prilikom svake posete Miloševiću, njegovim razgovorima sa članovima porodice, braniocima, bilo je prisutno službeno lice. Kada je tim odbrane došao u prvu posetu pojavila su se dva stražara. Našalio sam se tada da li su poslata dvojica da zapisuju šta pričamo, za svaki slučaj, ako jedan ne bude mogao da stigne. Bila je reakcija s njihove strane da je neumesno to što pričam. Međutim, tadašnji upravnik CZ-a, Blanuša objavio je knjigu, naslov joj je, čini mi se „Čuvao sam Miloševića“, u kojoj je objavio upravo ono što se desilo tada. Sve naše razgovore koje smo imali sa Miloševićem, stvari koje apsolutno nisu smele da se objave. Podneta je prijava protiv Blanuše zbog zlopupotebe službenog položaja, zbog nanošenja štete na taj način i postupku i Miloševiću, kao i zbog kršenja njegovih ljudskih prava, ali to je sve ostalo mrtvo slovo na papiru. To je jednostavno tada bio državni interes koji je negde usmeren, orkestriran iz nekog centra i to je urađeno. Da se Miloševiću nešto sprema po pitanju Haga nagovestio je tadašnji predsednik Glavnog odbora SPS-a Živadin Jovanović na konferenciji za medije koja je održana 9.juna 2001. godine, na kojoj je objasnio strahove i ono što govori o tome, da realno postoji takva opasnost. U to vreme u Okružnom sudu još nije bila završena istraga za delo zloupotreba položaja i Miloševiću je 30. aprila odlukom krivičnog veća pritvor bio produžen do 1. jula 2001. godine, uz obrazloženje da jednostavno treba da se saslušaju svedoci koji navodno nisu saslušani. Taj istražni postupak je bio jedna maska, jedna farsa, a formalnopravno se vodio. Saslušan je tu gospodin Milošević, pa Radoje Kontić, Jovan Zebić, Mihalj Kertes, ali nama je kasnije bilo potpuno jasno da to što su oni uradili sa tim potpisivanjem garancije u stvari dovođenje u zabludu gospodina Miloševića, da on bude opušten, kao, „nećemo mi ništa“, „ne možemo našeg čoveka“, a onda kad su to izdejstvovali, krenuo je taj postupak da je navodno nenamenski trošio sredstva iz budžeta davao naloge ovom, davao naloge onom, da plati ovo, da plati ono, neka gomila gluposti… Kada je sud zavistan, kada je sud potrebe, a ne sud zakona, onda jednostavno ljudi gube čast, gube obraz, izgube poštenje i rade stvari koje rade. Niko od tih koji su učestvovali, ajde da kažem, u tom krivičnom progonu gospodina Miloševića nije pretrpeo nikavu štetu, svi su napredovali i nagrađeni su za tu svoju ulogu koju su imali u tom predmetu. Kasnije, kad je Savezna vlada donela Uredbu o saradnji sa Hagom bile su evidentne pripreme za izručenje. Timu odbrane je tekst Vladine Uredbe doneo narodni poslanik Igić, a sve je bilo jasno. Uredba je trebalo da bude objavljena u Službenom glasniku i da stupi na snagu danom objavljivanja. Odmah smo napravili inicijativu za ocenu ustvnosti i zakonitosti uredbe i uputili je Saveznom ustavnom sudu, da po hitnom postupku to reši. Bila je to jedna panična situacija trka s vremenom kako da to sprečimo. Savezni ustavni sud je zakazao javnu sednicu za 28. jun, mislim, da je bila u 12 sati, a većinom glasova usvojena je privremena mera kojom se zaustavlja primena Uredbe do ocene ustavnosti i zakonitosti. To je bila naša pravna pobeda i, kada smo izašli iz sale, sećam se, čestitali smo jedni drugima profesionalni uspeh. Mislili smo da će sve da uđe u normalnu, zakonitu proceduru, regularnu, legalnu, jer su na vlasti ljudi koji su se kleli u primenu zakona, u demokratiju, jer je pre njih sve bilo „nezakonito, bezvlašće, anarhija“. Dok smo, posle sednice sedeli i razgovarali, negde oko 16 časova, novinar „Bete“ pozvao je nekoga od nas pitajući da li je Milošević izručen Hagu. Bili smo u šoku, kakva sad priča o Hagu kad je upravo Savezni ustavni sud izglasao da se zaustavi primena Uredbe. Neko je rekao- da ipak mi to proverimo. Počeli su telefoni da zvone. Tada smo saznali da je gospodin Milošević otet iz zatvora, a objasniću zašto kažem- otet, i da je izručen Haškom tribunalu. Znači, ta vlast nije poštovala odluku vrhovne sudske instance, a to je Savezni ustavni sud, a pritvorenik ili zatvorenik ne može se izvoditi iz zatvora bilo gde bez saglasnosti istražnog sudije odnosno sudije koji je, što bi se reklo, zadužen za njega. Oni su to uradili. Sve ono što su obećali, potpisali, sve su to izneverili, slagali, što nije nikakvo čudo, i desilo se to što se desilo. Gospodin Milošević je izručen tribunalu, ja dalje nisam učestvovao u postupku. Viđao sam se Miloševićem u Hagu jer sam u to vreme branio Veselina Šljivančanina. Kako je obavljeno izručenje potpuno je jasno ako samo pročitate knjige „poštenih“ aktera cele priče, koji su objavili i kako je Milošević izručen i ko je prisustvovao i ko je bio od stranih predstavnika, zašto su bili tu, kako su bili tu, kako je organizvano i sve ostalo.

Kao branilac, kao advokat, jedino sam tražio da se poštuje Ustav, da se poštuje zakon, to zahtevam i sada, uvek. Nikad nisam govorio o tome da li je gospodin Milošević kriv ili nije kriv, svako je nevin dok se pravosnažnom sudskom odlukom ne dokaže da je kriv. Svi su pred zakonom jednaki. Prema tome, ako neko nije hteo da ispoštuje ustavno ograničenje izručenja svog građanina stranom sudu, stranoj državi, ako neko nije hteo da poštuje odluku najveće sudske instance u svojoj zemlji, onda ja ne znam šta to znači. Šta mogu da mislim o tome? Ako nije imao ta prava Milošević, znači da ta prava nema niko od, da tako kažemo, običnih građana, mada su svi građani Srbije isti.

Ništa se nije promenilo ni do danas jer se izigrava hiljade propisa i ljudskih prava raznoraznim odlukama, raznoraznim stavovima, zaključcima, nakaradnim mišljenjima koja su potpuno protivzakonita. Pe je l’ nam treba bolji primer od najsvežijeg, pet meseci advokati su bili u protestu. Pet meseci stajalo je pravosuđe i neko učini ustavnim ono što se iz aviona, što slepac vidi da je protivustavno. Jednostavno, sila Boga ne moli. Znači ovo je zemlja koja jednostavno, ne poštuje svoje propise, ne poštuje svoj Ustav, ne poštuje svoje zakone, ne poštuje svoju instituciju. Tome mora da dođe kraj jednog dana.

8048126413b3c714da8507687748394

Nije valjda pre sto godina bilo lakše austrijskom advokatu Rudolfu Cistleru, koji je službeno branio Gavrila Principa, atentatora na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda, 28. juna 1914, i ostale iz „Mlade Bosne“, i na kraju trepeo zbog beskompromisne odbrane?

Ja sam za to da se u legalnom postupku, u skladu sa pravilima postupka, u skladu sa zakonom kroz postupak utvrdi svačija krivica, a ne da podmećete dokaze, a ne da lažete, ne da izmišljate, ne da fingirate, ne da se krijete iza nekog javnog mnjenja. Da se ne krijete iza priče, on je džukela, on je ovakav, on je onakav, treba ga osuditi, on je kriv za ovo, on je kriv za ono. Da utvrdimo u postupku jednom, to je u Srbiji jako teško.. Postoji i medijski problem, gde vas mediji unapred osude, a kad branite unapred osuđenog, onda javnost vas indentifikuje sa njim. Stavlja znak jednakosti. To govori jednostavno o jednom društvenom trenutku u kojem se stvari dešavaju. Ovo društvo je kontaminirano gadostima, podlostima, neznanjem, primitivizmom, bahatošću, i to je problem. Pominjete branioca Gavrila Principa. To je nešto što mi treba da doživimo ovde. Jednostavno tu hrabrost i doslednost.

Jeste li, kada je reč o Miloševiću, ikad pomislili na onaj proces koji je Srbija vodila zbog bombardovanja 1999. protiv tadašnjih čelnika država koje su članice NATO pakta…

-To suđenje čelnicima NATO pakta je imalo svog smisla, da se mi razumemo. Način na koji je sprovedeno sve to bio je potpuno besmislen, nažalost. U tome su učestvovali neki koji i sad zauzimaju značajna mesta u pravnom sistemu ove zemlje i na pravnom nebu ove zemlje koji su bili akteri svega toga.

Sa ove vremenske distance ima li ta presuda koja je poništena neku istorijsku vrednost, odnosno dokazi koji su provedeni u tom postupku?

Ne bih hteo da budem kontradiktoran, radi se o sledećem; postupak je okončan tom presudom prvostepeno, a suđeno je u odsustvu svim ovim koji su bili najviši državni funkiconeri vodećih država NATO alijanse, mislim da je tu bio gospodin Bler, bio je Šreder, Klinton i ne znam ko je sve još bio. Po žalbama je taj predmet otišao Vrhovnom sudu Srbije. Onda je Vrhovni sud poručio da redovni sud nije nadležan, već da treba da sudi Vojni sud, pa je presuda ukinuta, vraćeno je Okružnom sudu u Beogradu koji se oglasio nenadležnim i predmet je poslat Vojnom sudu. U međuvremenu je Vojni sud ukinut i po nalogu tadašnje vlasti, taj postupak je obustavljen. Prema tome, nikada pravosnažnom nijednom odlukom nije izrečena krivica ovih pomenutih, prema tome, oni nisu krivi. Mogu ja intimno i građani Srbije da mislimo da su oni krivi, ali formalnopravno, potpuno su nevini. Tako je i gospodin Milošević potpuno nevin jer nikada Haški tribunal nije utvrdio i verujem da nikada ne bi utvrdio, osim uz silu, da je on kriv za bilo šta vezano za ono što su bili predmet optužbe. Možda za nešto drugo, ali ono što je pisano u optužbama, ni pod razno. Sigurno je, i ja se nadam da će neko pametan sačuvati tu dokumentaciju koja je prikupljena u tom postupku za NATO bombardovanje Srbije, dokumentaciju koja je priložena uz optužnicu u tom predmetu, da se potkrepe navodi optužnice koja je podignuta. Takođe se nadam da je posle smrti gospodina Miloševića neko uspeo, bilo neko od njegovih savetnika, ili država, da dobiju onu dokumentaciju kojom je gospodin Milošević raspolagao u Hagu jer je to istorijsko i sudsko bogatstvo, a mogu nama da se dopadaju neki delovi te arhivske građe ili da nam ne budu dobri.

Kako danas vidite tog vašeg branjenika Miloševića nakon svega onog što ste saznali kroz istražni postupak koji je vođen u vezi raspolaganja budžetskim sredstvima, kroz dokaze optužbe i ono što je odbrana prikupila, vidite li, bilo gde, njegovo mesto?

Gospodin Milošević je bio državnik i bio je političar s greškama. Koliko su one velike, ja nisam kompetentan da sudim. Verovatno neke jesu velike. Bilo je i nekih dobrih odluka. Ovo danas su ljudi koji nisu političari, osim grešaka. Znači, ljudi sa ogromnim greškama. Vreme pokazuje gde grešimo, šta grešimo i kako grešimo. Što se tiče ekonomskog stanja zemlje nisam komptentan, nisam ekonomista i ne mogu da govorim o tome, osim o ekonomskim pokazateljima u vreme vladavine Miloševića i posle. Znam da neki na tu temu odmah skoče i komentarišu: nije bilo struje, nije bilo ovo, prazne prodavnice, inflacija i to sve je tačno. Ali ljudi su izgubili iz vida jednu stvar: da je cela Srbija bila u blokadi, da je Srbija bombardovana, da su bile sankcije i da smo se snalazili kako smo mogli. Danas nemamo sankcije, danas imamo podršku sveta, uzeli smo tolike i tolike milijarde dolara, a ne znamo gde su utrošene, ne vidim da u Srbiji ima boljitka, ili je on vrlo, vrlo mali. Prema tome, neko će drugi suditi o tome. Milošević je nevin iz razloga koje sam rekao. Nije pravosnažno osuđen. Sramotno je da vlada Srbije tadašnja nije našla za shodno da bar pošalje svoj avion da dopremi posmrtne ostatke gospodina Miloševića iz Haškog tribunala već je on transportovan redovnom linijom JATa u prtljažniku. Sramota je da ne bude sahranjen kao deo istorije, kao čovek koji je obeležio deo istorije ovog naroda, a imao je sigurno svoje istomišljenike, ima ih i danas, da bude na mestu koje zaslužuje, a ne tamo gde je sahranjen.

Posle svega, da li vam je drago što ste branili Miloševića?

Jeste. Apsolutno mi je drago. Ja sam ponosan na to. Ja nisam branio dela Slobodana Miloševića, dokazivao da je on u pravu, da je on ovo, ono. Ja sam se borio da branim gospodina Miloševića od neosnovanih optužbi, odnosno, da u zakonito sprovednom postupku dokažem da su optužbe neosnovane. Ako je tužilac sposobniji, pametniji, lepo on dokaže da je njegova optužnica osnovana, utemeljena, dokazana, onda se to završi presudom kako se završi, vi pružite ruku jedan drugom, fer-plej, bio je bolji protivnik. Kao fudbalska utakmica. Ne mora uvek bolji da pobedi, da se razumemo, ali ide neka utakmica, ide ima neka svoja pravila, zna se kako se igra, ko igra, gde igra, šta igra, šta je ovo, šta je ono, i onda u toj ravnopravnoj borbi jednakošću oružja, borite se, pa ko pobedi, ko je veštiji, pametniji, sposobniji, okej. Nema nikakvih problema.

Po vama, zašto je Milošević tako završio? Zaboravljen.

Zato što je Milošević jednostavno bio neko ko je bio faktor stabilnosti na Balkanu. Ko je bio ozbiljan državnik. Ko je u jednom trenutku zasmetao nekome. Neću da kažem kome, možete da pretpostavite kome je sa takvom politikom zasmetao jednostavno, i tu je bio kraj. Posle njega su došli ovi koji su prihvatili tu politiku koju Milošević nije hteo, i Miloševića ne treba pominjati. Treba ga satanizovati. I jasno je. Ne znam kakvih tu nedoumica ima.

Milošević: Bio sam na funkciji predsednika u vreme teških sankcija kojima je bila izložena naša zemlja

– Ja sam bio na funkciji predsednika SR Jugoslavije i predsednika Republike Srbije u vreme teških sankcija kojima je bila izložena naša zemlja, u vreme blokade na Drini i kada su vođeni ratovi u kojima je ugrožen srpski živalj, srpski narod. Vanbudžetska sredstva, može se reći gro tih sredstava išao je na potrebe, na razne potrebe radi očuvanja bezbednosti zemlji. Verujem, poznajući ljude koji su to radili, koji su bili patriote i profesionalnci, da su sva ta sredstva namenski trošena u navedene svrhe. Ja ne verujem da je postojao drugi način da se ova neophodna sredstva nabave, jer ta sredstva bila su pod strogim režimom zabrane za isporuku našoj zemlji. Već više godina sva sredstva saveznog budžeta pribiraju se isključivo iz Republike Srbije- izjavio je istražnom sudiji Slobodan Milošević. Kasnije je, kako prenose izvori, tom iskazu dodao: „Ti ‘drugi’ u čiju se korist radilo sve ovo vreme isključivo su naša država i narod, odbrana i bezbednost naše zemlje i privrede. Novac koji je preko Beogradske banke plasiran u privredu, u najugroženija socijalnoekonomska žarišta u uslovima krize, niko nije ni ukrao ni otuđio, niti je to bilo tajna za bilo koga. Pomagalo se kome je najteže i to je bila moja čvrsta orijentacija i direktiva. Uvek sam se zalagao da niko ne bude privilegovan.

OPTUŽBE I ODBRANA

Posle hapšenja 1. aprila 2001. godine Slobodan Milošević dao je izjavu istražnom sudiji Okružnog suda u Beogradu, u kojoj je negirao optužbe koje su ga sumnjičile za krivično delo zloupotreba službenog položaja u vezi nenamenskog trošenja budžetskih sredstava u periodu od sredine 1994. do 5. oktobra 2000, godine – da je u svojstvu predsednika Srbije, a kasnije predsednika Jugoslavije, naredio da se sredstva preusmere sa Savezne uprave carine radi finansiranja različitih saveznih institucija kao i institucija Republike Srbije, a velika sume prebačene su iz SUC u banke, Beobanku i Beogradsku banku uključujući i njenu filijalu BB COBU na Kipru. Suminjčen je da je „ostvario korist za sebe i druge.“

Milošević je, tvrde izvori, u iskazu istražnom sudiji kazao da se savezni budžet punio isključivo iz Srbije, a da sredstva nisu trošena nenamenski, već je, u uslovima višegodišnje izolacije zbog međunarodnih ekonomskih sankcija, „totalne spoljne blokade“ država bila prinuđena da se snalazi kako bi nabavila sve ono što je neophodno za očuvanje stanovništva i privrede: sirovine, lekove, naftu, a sankcije su onemogućile SRJ i Srbiju da za te svrhe kao i opremu za bezbednosne službe, koja je bila potrebna, država uobičajenom procedurom obavlja nabavke u inostranstvu, a uz to je zbog sankcija bio u prekidu i platni promet Jugoslavije i Srbije sa inostranstvom.

Po izvorima, Milošević je naveo da su nabavljana „sredstva za potrebe jačanja bezbednosti države koja su bila pod potpunim embargom, za opremanje snaga bezbednosti i specijalnih antiterorističkih snaga ‘od igle do lokomotive’-od lakog naoružanja i opreme do helikoptera i ostalih sredstava koja i danas stoje tu gde su, a ti izdaci, kao državna tajna, iz razloga državnih interesa nisu se mogli prikazivati u Zakonu o budžetu koji je javni dokument“.

Milošević je tvrdio je da su zbog teške socijalnoekonomske situacije usled međunarodnih ekonomskih sankcija koje su trajale skoro deset godina, finansijski pomagana sva preduzeća, sve državne institucije i ustanove u zemlji, zdravstvene i druge ustanove, davano za plate i penzije.

Foto: „Puls“

Prijatelji sajta