Advokat dr Dragan Pašić: Namera izvršne vlasti je da se preko javnih izvršitelja građani disciplinuju

LIČNI STAV: Javni izvršitelji i (zlo)upotreba javnih ovlašćenja

Advokat dr Dragan Pašić

Nesporno je postupak izvršenja ,od pre više od šest i po godina, od kada su počeli sa radom izvršitelji, postao efikasniji, ali na štetu prava dužnika i to onih sa najnižim dugovima, dužnika koji imaju najniža primanja, zarade i penzije. Praksa je pokazala da se zakon dosledno primenjuje nad dužnicima koji žive na granici egzistencije, a od primene zakona su izuzeti dužnici sa visokim dugovima, koji su i te kako solventni da plate dug, čije je bogatstvo enormno. To su firme, kompanije, pravna i fizička lica koja duguju po nekoliko miliona ili hiljada evra, a od kojih izvršitelji ne mogu ili ne žele da naplate potraživanja izvršnih poverilaca. Najveći dužnik za komunalije je sama država!

Nije istina da je, kako tvrde predstavnici izvršne vlasti, Evropska unija tražila od nas da uvedemo profesiju (javnog) izvršitelja u pravosudni sistem. Ona od nas traži efikasna izvršenja, a sudska vlast očigledno nije mogla da se izbori sa dugovima građana, što znači da nije radila posao koji joj je Ustavom poveren, pa sad taj posao vrše javni izvršitelji sa čestim zloupotrebama.

Stavovi Ministarstva pravde Republike Srbije, stručne javnosti i građana

Resorno ministarstvo kaže da su efektima zakona zadovoljni, dok nezavisna pravna tela i uopšte stručna javnost ukazuju da javni izvršitelji često rade za sopstvene, a ne za javne interese.

„Prvi efekti novog Zakona o izvršenju i obezbeđenju veoma su zadovoljavajući. Do kraja 2016. godine rešeno je blizu 900.000 starih izvršnih predmeta i na taj način je rastrećen rad osnovnih i privrednih sudova“, ističe ministarka pravda Nela Kuburović.

Cilj izvršnog postupka jeste namirenje izvršnog poverioca, ali ne i ekonomsko uništenje dužnika, te javni izvršitelji moraju postupati savesno i pažljivo na šta ih obavezuje i njihov etički kodeks. Problemi u praksi javljaju se i usled određivanja izvršenja na stvarima za koje zakon izričito propisuje da su izuzeta od izvršenja – odeća, obuća i drugi predmeti za ličnu upotrebu, šporet, frižider, peć, hrana i ogrev potrebni za tri meseca, gotov novac do zakonom izuzetog iznosa, stvari od sentimentalne vrednosti, pomagala za osobe sa invaliditetom, kućni ljubimci, alimentacija, dečiji dodatak, invalidnina, socijalna pomoć, studentske stipendije itd. Na određenim primanjima zakon limitira mogućnost prinudnog izvršenja do određenog procenta – do dve trećine tog primanja odnosno do jedne polovine ukoliko je reč o minimalnoj zaradi.Uprkos ovako preciznoj zakonskoj odredbi u praksi se susrećemo sa slučajevima popisivanja i prodaje invalidskih kolica, radijatora, prekoračenja zakonskih ograničenja iznosa koji mogu biti predmet izvršenja i slično.Ovakvo ponašanje predstavlja direktno kršenje odredbi Zakona o izvršenju i obezbeđenju, ali i sam zakon sadrži određene manjkavosti.Naime, izvršitelji mogu da popisuju i prodaju stvari koje izvršnim dužnicima služe za obavljanje njihove delatnosti (mašine za šivenje, alat, muzičke instrumente…) što im stvara dodatne probleme u budućnosti, jer više nemaju ono što su koristili kao sredstva za rad.

Nadležnost za sprovođenje izvršenja

Sud je isključivo nadležan za izvršenje zajedničke prodaje nepokretnosti i pokretnih stvari, činjenja, nečinjenja ili trpljenja i izvršenje izvršnih isprava u vezi s porodičnim odnosima i vraćanjem zaposlenog na rad.

Javni izvrštelji jesu isključivo nadležni za izvršenje ostalih izvršnih isprava, rešenja o izvršenju na osnovu verodostojne isprave, rešenja o usvajanju predloga za protivizvršenje i rešenja o izvršenju rešenja o izrečenim sudskim penalima.

Do pokretanja ovog postupka dolazi po predlogu izvršnog poverioca koji on podnosi u cilju namirenja potraživanjaod izvršnog dužnika.Do izvršenja dolazi tek ukoliko dužnik prethodno ne ispuni svoju obavezu. Tada poveriocu stoji na raspolaganju monopol državne prinude kako bi zaštitio svoja prava.

Pri odlučivanju o predlogu za izvršenje sud i javni izvršitelji vezani su izvršnom(sudska ili arbitražna odluka, sudsko poravnanje…) i verodostojnom ispravom(menica, ček, bankarska garancija, faktura sa otpremnicom…).

Sud nije ovlašćen da ispituje zakonitost i pravilnost izvršne isprave.

Vlasnici stanova koji imaju podstanare ne brinu više samo o tome da li im oni duguju kiriju nego i da li duguju nešto drugim licima jer javni izvršitelj popisuje sve što se nalazi na prijavljenoj adresi izvršnog dužnika, ne vodeći računa o tome u čijem je vlasništvu popisana stvar. Vlasniku jedino preostaje da svoje pravo štiti putem prigovora o kojem odlučuje javni izvršitelj ali dokazivanje osnovanosti ovog prigovora predstavlja skoro nemoguću „misiju“jer će ga najčešće izvršitelj odbaciti ili odbiti. Tada mu jedino ostaje na raspolaganju pokretanje parničnog postupka kako bi se utvrdilo pravo svojine na popisanim stvarima ali to za vlasnika stvara dodatne troškove i sam postupak dugo traje, te se dešava da se ceo izvršni postupak okonča i stvari prodaju pre nego što je vlasnik uspeo da dokaže u parničnom postupku svoje pravo svojine jer tužba ne odlaže izvršenje.Ovakvo zakonsko rešenje je izuzetno nepravično i ide na uštrb prava trećih lica koja neopravdano bivaju uvučena u izvršni postupak i nameću im se teški uslovi za ostvarivanje prava, a usled toga često trpe i nenadoknadivu štetu.

Osim navedenog, iako je predviđena pravna zaštita dužnika, u formi žalbe i prigovora, problem je i u tome što ova pravna sredstva nemaju suspenzivno dejstvo. Izjavljivanje žalbe ili prigovora ne zaustavlja izvršni postupak, a vreme pravi nepopravljivu štetu – na primer u slučaju prinudnog iseljenja porodice iz stana, oni bi godinama kasnije pred sudom mogli da dokažu da je to bilo nezakonito.

Zloupotrebama javno – izvršiteljske funkcije na put jedino može da stane država i to pooštrovanjem kontrole nad izvršiteljskim postupcima.Postavlja se pitanje kako, kad da je namera te iste države, tačnije izvršne vlasti da se preko javnih izvršitelja građani disciplinuju i kazne bespotrebnim troškovima izvršenja.

Dužnicima se plene stvari koje ne bi smele, nameštaju se prodaje stanova. Stvari trećih lica se plene pre nego što se trećem licu ostavi mogućnost za prigovor (štetno zakonsko rešenje kao što je istaknuto).

Ukoliko se za pojašnjenje pojma „javni izvršitelj“ konsultuje Google, rezultati su sledeći:

  • Javni izvršitelji mafija – bez srca: Zbog 1.000 evra kuća na doboš!
  • Javni izvršitelji i sumnjivi poslovi: Zbog duga od 500 evra baki Smilji uzeli kuću, plac i vinograd od 60.000 evra!
  • Kuća tročlane porodice u Nišu prodata za 7.000 evra zbog duga za struju,
  • Izvršitelji ušli nasilno u stan i iselili porodicu,
  • Zbog 2.300 dinara duga traže mu 300.000,
  • Izvršitelj napadnut štanglom dok je popisivao svinje,
  • Ostali bez stana zbog neplaćenog grejanja,
  • Sprečeno prinudno iseljenje radnika „Trudbenika“…

Ukoliko se konsultuje zakon javni izvršitelji su definisani kao pravna lica, zadužena za ubrzanu naplatu dugovanja, u javnom interesu. Svakome odgovara ubrzana naplata dugovanja, ali ne na način koji često predstavlja zloupotrebe opisane u navedenim novinskim napisima.

Zaštita građana – „mrtvo“ slovo na papiru i ponašanje kako bi se „oživelo“ to slovo

Jedno od najznačajnijih načela izvršnog postupka jeste načelo srazmere koje teži da pomiri suprotstavljene interese izvršnog poverioca i izvršnog dužnika i ono znači da poveriocu ne sme da se preda manje nego što potražuje, a dužniku ne sme da se uzme više nego što duguje.Uprkos strogosti izvršnog postupka zakon obavezuje javnog izvršitelja da u nekim slučajevima vodi računa i o zaštiti dužnika tako što će se starati da visina obaveze i vrednost predmeta izvršenja budu u srazmeri.

Žalbe građana na rad javnih izvršitelja su uglavnom uzaludne, pa je potrebno da građani pokušaju da izmire dug na vreme. U slučaju nemogućnosti i pojave javnih izvršitelja potrebno je poznavati dobro zakon. Građaninu preostaje da zahteva poštovanje zakona i svojih prava. Ukoliko javni izvršitelj ima nameru da popiše, proceni i proda stvari koje ne sme da se plene, dužnik ne treba da dozvoli da se to pleni. Sa druge strane, ukoliko dužnik pruža otpor, javni izvršitelj ima pravo da zahteva policijsku asistenciju. Svakako da građanin ne treba da pruža fizički otpor i da sebe dovede u još težu situaciju, izlažući se eventualnom krivičnom progonu.Policija a i izvršitelj zna šta se ne sme pleniti pa će i izvršenje nad tim predmetima, odnosno novcem, izostati.

U slučaju da je izvršitelj već plenio imovinu koju nije smeo, za štetu koja je nastala njihovom krivicom javni izvršitelji po zakonu odgovaraju celokupnom svojom imovinom. Svaki izvršitelj je dužan da zaključi ugovor o osiguranju u visini od 30.000 evra za štetu koju bi mogao pričiniti u obavljanju delatnosti. Zato oštećeni dužnici i te kako imaju pravo da budu obeštećeni. Međutim, prilikom prodaje nekretnina šteta može biti mnogo veća.

Zaključak

Mišljenja sam da javni izvršitelji u svakom konkretnom slučaju, a imajući u vidu njegove karakteristike i osobenosti, moraju ispitati da li je primena procesnog izvršnog prava bila ustavnopravno i zakonski prihvatljiva. Kad je reč o primeni procesnih pravila, ukazujem na opšti princip da su sudovi i javni izvršitelji obavezni da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bio ugrozio pravičnost postupka i naneo štetu dužnicima, tako i potpunu fleksibilnost koja bi obesmislila proceduralne zahteve predviđene zakonima. Pravo na pristup izvršnom sudu i javnim izvršiteljima je ugroženo kada pravila prestaju da služe ciljevima pravne sigurnosti i primerenog sprovođenja pravdei stvore neku vrstu straha i nesrazmerne naplate potraživanja na štetu dužnika.

De lege ferenda
(šta bi trebalo promeniti – kakav bi zakon trebalo doneti)

Kada govorimo o načelu srazmernosti čak i ukoliko javni izvršitelji poštuju zakon dolazi do nepravičnih situacija usled neadekvatnog zakonskog regulisanja. Naime, ovo načelo može da pruži zaštitu interesima izvršnog dužnika samo ukoliko postoji više sredstava i predmeta izvršenja kada postoji mogućnost ograničenja na pojedina ili promene sredstava i predmeta izvršenja, ali kada postoji samo jedno sredstvo i predmet izvršenja (npr. prodaja nepokretnosti izvršnog dužnika) onda je interes poverioca da se namiri važniji od interesa dužnika za što manjim zadiranjem u njegova prava. Način na koji je zakon regulisao načelo srazmere ne predviđa odgovarajuće rešenje za situaciju koja se dešava u praksi i vodi teškim posledicama po dužnika koji ostaje bez krova nad glavom i biva izbačen na ulicu da bi se naplatila potraživanja izvršnog poverioca čija je visina u očiglednoj nesrazmeri sa vrednošću prodate nepokretnosti izvršnog dužnika.

Radi poboljšanja položaja svih učesnika u postupku osim poštovanja zakonskih odredbi, etičkog kodeksa i strože kontrole nad njihovim sprovođenjem, potrebno je i promeniti kritikovana zakonska rešenja. Tu se pre svega misli na preciziranje uslova za korišćenje ovlašćenja javnih izvršitelja, delotvorniju kontrolu nad njihovim radom, ali i poboljšavanje položaja trećih lica u izvršnom postupku u vezi sa dokazivanjem prava svojine nad stvarima u državini izvršnog dužnika, kao i redefinisanje načela srazmere njegovim eventualnim korigovanjem u skladu sa pravičnošću. Do eventualne izmene sada važećeg zakona situacija se donekle može poboljšati samo uz savesno ponašanje i pokazivanja ljudskosti i osećaja za pravičnost javnih izvršitelja, izvršnih poverilaca i ostalih učesnika u izvršnom postupku.

Iz dosadašnje analize proizlazi zaključak da javni izvršitelji u određenim slučajevima direktno krše zakon, ali i kada se kreću u okvirima svojih zakonskih ovlašćenja to rade bez ikakvog poštovanja ličnosti stranaka i učesnika u postupku čime krše kako zakon i svoj etički kodeks.Etički kodeks javnih izvršitelja zahteva dostojnost što podrazumeva poštenje, savesnost, pravičnost, dostojanstvenost, iskrenost, istrajnost i uzornost.Zabranjuje se u odnosima sa strankama i učesnicima u postupku izvršenja ispoljavanje bliskosti, arogancije, uvredljivog ili ponižavajućeg odnosa.Javni izvršitelji dužni su da postupaju sa dužnom pažnjom i ne smeju se rukovoditi jedino i isključivo svojim finansijskim interesom prilikom sprovođenja izvršenja.Za nepoštovanje odredbi ovog kodeksa predviđa se disciplinska odgovornost javnih izvršitelja.

Teško je ne primetiti da su ovim zakonom data široka ovlašćenja javnim izvršiteljima bez detaljnog propisivanja konkretnih uslova za njihovo korišćenje i bez efikasnog sistema kontrole njihovog rada, te smo svedoci mnogobrojnih zloupotreba ovih ovlašćenja, koje se dokazuju do sada navedenim deskriptivnim primerima. Nadzor nad radom javnih izvršitelja vrši Ministarstvo pravde i Komora javnih izvršitelja kojima nezadovoljne stranke i učesnici u postupku mogu podneti pritužbe na rad javnih izvršitelja, ali na podnošenje samog zahteva za utvrđivanje disciplinske odgovornosti ovlašćeni su samo određeni organi Ministarstva i Komore, te često disciplinski postupak izostaje jer se pritužbe odbijaju kao neosnovane. Ono što je zaista zabrinjavajuće jeste da sam disciplinski postupak i kažnjavanje javnih izvršitelja ni na koji način ne utiču na sprovođenje konkretnog postupka izvršenja, te izvršni dužnici ostaju uskraćeni za adekvatnu zaštitu svojih prava, a činjenica da je izvršitelj kažnjen pruža slabu satisfakciju kada su dužnikova prava već trajno povređena i izvršenje nezakonito sprovedeno. Drugi način kontrole rada javnih izvršitelja jeste zahtev za otklanjanje nepravilnosti nastalih u toku i povodom sprovođenja izvršenja, ali o ovom zahtevu odlučuje sam javni izvršitelj koji sprovodi izvršenje i zahtev ne odlaže izvršenje.Ukoliko odluči da je zahtev osnovan zakon ga obavezuje da naloži (sam sebi?!) da se nepravilnost otkloni.Kako to u praksi zbog apsurdnog zakonskog rešenja nikada neće biti slučaj, ukoliko javni izvršitelj zahtev odbije, odbaci ili o njemu u roku ne odluči stranke i učesnici u postupku mogu izjaviti prigovor o kojem odlučuje sud.

Prijatelji sajta