Pravosnažno osuđene dve lekarke na po dve godine zatvora zbog tinejdžerke Ljiljane Arambašić, preminule usled upale slepog creva

APELACIONI SUD POTVRDIO PRESUDU ZA „LEKARSKU GREŠKU“ U SLUČAJU LJILJANE ARAMBAŠIĆ(18)

Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je presudu beogradskog Prvog osnovnog suda kojom su Vera Milenković i Gordana Miletić, lekarke Ginekološko akušerske klinike (GAK) beogradskog Kliničkog centra , osuđene na po dve godine zatvora po optužbama za „nesavesno lečenje“ Ljiljane Arambašić (18) , preminule 2002. od posledica neadekvatnog lečenja upale slepog creva.

Istom presudom, donetom posle ponovljenog suđenja, lekarkama je potvrđena i mera zabrane vršenja poziva, delatnosti ili dužnosti u trajanju dve godine.

Punomoćnik Borko Ristović: Bilo kakva zatvorska kazna ne može biti merljiva s bolom oštećenih

Punomoćnik oštećenih, advokat Borko Ristović, ističe da je presuda Apelacionog suda u Beogradu, u delu kojim su odbijene žalbe branilaca okrivljenih lekara Gordane Miletić i Vere Milenković, te pomenuti lekari sada pravnosnažno osuđeni na po dve godine zatvora- očekivana.

„Punomoćnik oštećenih uložio je žalbu na prvostepenu presudu u delu kojim su troje postupajućih lekara Aleksandar Jovanović, Srboljub Milićević i Miloš Radović oslobođeni od optužbe, i to u iskrenom uverenju u njihovu krivicu za tragičnu smrt tada jedva punoletne Ljiljane Arambaš. Ali, pored toga što je ta žalba odbijena i što su to troje postupajućih lekara sada pravnosnažno oslobođeni od optužbe za delo koje im je stavljeno na teret, jer po stavu Apelacionog suda njihova krivica nije dokazana, ovakva pravnosnažna presuda u ovoj krivičnopravnoj stvari, imajući u obzir vreme i mesto u kojem živimo, ipak predstavlja civilizacijski iskorak, i u izvesnom smislu vraćanje vere u osnovno ljudsko pravo, a to je svakako pravo bolesnog da se leči. Odnosno, da taj čija je obaveza da leči i koji je to izabrao kao svoj životni poziv, ne može potpuno suvereno da odlučuje kome će da posveti svoju milost a kome neće, amnestiran od bilo kakve kazne i odgovornosti, pored toga što bilo kakva zatvorska kazna ne može biti merljiva s bolom oštecenih, koji su svoju osamnaestogodisnju ćerku i sestru zauvek izgubili na ovako tragičan način.“-navodi u pisanoj izjavi , advokat Borko Ristović

Potvrđene su oslobađajuće presude lekarima GAK-a Milošu Radoviću, Srboljubu Milićeviću i Aleksandru Jovanoviću.

Apelacioni sud je saopštio da je, nakon održane sednice veća, doneo presudu kojom je odbio, kao neosnovane, sve žalbe na prvostepenu presudu kojom su doktorke Milenković i Miletić osuđene po optužbi za krivično delo teško delo protiv zdravlja ljudi, a troje lekara oslobođeni optužbi jer nisu dokazane.

Po informaciji objavljenoj na sajtu Apelacionog suda , u obrazloženju potvrđujuće presude, navedeno je, između ostalog, da je pravilno prvostepeni sud, prihvatajući iskaz sudskog veštaka, utvrdio da standard pažnje znači da lekar treba da odvoji potrebno vreme da se posveti pacijentu, da razgovara sa njim, pregleda ga, analizira laboratorijske i ostale analize i na osnovu toga donese određeni zaključak, pa ukoliko nešto od ovoga izostane onda  tome nije posvećena dovoljna pažnja i tada kažemo da je standard pažnje nizak, te da etika zdravstvenog osoblja mora da nude na najvišem nivou i da je to nepisano pravilo.

Dakle, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je okrivljena Gordana Miletić kritičnom prilikom uopšte nesavesno postupala pri pružanju lekarske pomoći Ljiljani Arambašić. Takođe, u odnosu na okrivljenu Veru Milenković, Apelacioni sud nalazi, a kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud, da imajući u vidu celokupno lečenje pacijentkinje na klinici Instituta za ginekologiju i akušerstvo, nije postupljeno sa potrebnim standardom pažnje, te da je okrivljena Milenković uopšte nesavesno postupala pri pružanju lekarske pomoći Ljiljani Arambašić- navodi se u informaciji Apelacinog suda , objavljenoj na sajtu tog suda.

„U odnosu na Aleksandra Jovanovića, Srboljuba Milićevića i Miloša Radovića Apelacioni sud je našao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da nije dokazano da su ovi okrivljeni postupali na način kako im se to optužnim aktom punomoćnika oštećenih kao tužilaca stavlja na teret i samim tim izvršili krivično delo teško delo protiv zdravlja ljudi, zbog čega ih je pravilno oslobodio od optužbe.

Po činjenicama utvrđenim tokom postupka, osamnaestogodišnja Ljiljana Arambašić se zbog jakih bolova u stomaku javila 15. februara 2002. godine u beogradski Urgentni centar, a dežurni hirurg je procenio da su tegobe ginekološke prirode i poslata je u Ginekološko akušersku kliniku (GAK) , gde joj je određena terapija lečenja antibioticima. Sa ginekologije su Ljiljanu, posle pet dana, 20. februara 2002. godine, pošto je neprekidno vrištala ,uputili u Institut za neuropsihijatrijske bolesti „Laza Lazarević“, a stručnjaci su odmah zakljičili da ona nije pacijent za njih i odvezli su je u Urgentni centar. Zbog visoke temperature, devojka nije primljena u Urgentni centar, već je upućena u Institut za infektivne i tropske bolesti, gde je ubrzo nakon prijema umrla , posle ponoći 21. februara 2002. godine.

Sudskomedicinskim veštačenjem je utvrđeno da je Ljiljana umrla od sepse koja je nastupila usled zapaljenja perforacijom slepog creva“.

U optužnici po kojoj je suđeno lekarima, izneta je sumnja da devojci posle hospitalizovanja „nije pružen odgovarajući medicinski tretman“.

Svi lekari su tokom postupka negirali optužbe i isticali da su postupali profesionalno, savesno, poštovali stručne procedure i da dok se lečenje pacijentkinje odvijalo pod njihovim nadzorom nije bilo propusta.

Pred kraj ponovljenog suđenja, Prvo osnovno tužilaštvo je odustalo od optužbi u slučaju lekara Radovića, Milićevića i Jovanovića, ali je njihovo gonjenje preuzeo i nastavio u istom postupku punomoćnik oštećene porodice advokat Borko Ristović iz advokatske kancelarije Matić, koji je, nakon presuđenja, uložio žalbu na oslobađajući deo presude.

Ovo je jedan od najdužih krivičnih postupaka u našem pravosuđu koji od početka istrage trajao šesnaest godina. Samo istraga je trajala duže od četiri godine,a optužnica je podignuta u novembru 2006. godine. Tokom prvog postupka, presuđenog 2012. u predmetu su postupala četiri predsednika veća. Drugostepeni postupak u kom je odlučivano o žalbama na prvu prvostepenu presudu, trajao je skoro dve godine.

Ponovljeno suđenje počelo je u maju 2014 godine,a naredne godine, tadašnji glavni sudija, peti po redu, prešao je u javne beležnike, pa je suđenje praktično počelo tek u novembru 2015. godine, nakon što je predmet preuzeo sudija Goran Ramić koji ga je i presudio 23. januara 2017. godine.

Verovala sam lekarima, a moje Ljiljane više nema

-Izjava Ljiljanine majke Ilinke, za Dnevnik , februara 2015. godine-

Kako izdržati? Kako još godinama da sedim po sudnicama i iznova proživljavam petodnevnu patnju, umiranje moje ćerke Ljiljane, u bolnici, u najtežim bolovima, da bi se obdukcijom pokazalo da je  uzrok smrti sepsa usled perforacije slepog creva!? -pita se Ilinka Arambašić, dok čeka početak novog suđenja za lekarsku grešku, pošto je ukinuta presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu u slučaju petoro optuženih lekara Kliničkog centra Srbije.

Pre trinaest godina, 15. februara 2002, osamnaestogodišnja Ljiljana Arambašić se zbog jakih bolova u stomaku javila u Urgentni centar u Beogradu i tokom pet dana, od tog trenutka, hospitalizovana je u tri bolnice, čak i na neuropsihijatriji,a umrla je 21. februara 2002. na Klinici za infektivne i tropske bolesti!

-Nemam više snage. Ne mogu njeno ime da se spomene, jako mi je teško-priča i plače Ilinka Arambašić- Sve ove godine, bukvalno sve ispočetka, previše me je to sve iscrpelo, pakao suđenja, laži i na kraju,opet, istina je negde u ćošku, oni su jači od istine i od svega.

Evo njene priče o Ljiljaninoj, o njihovoj porodičnoj tragediji.

-Prvi put se 2002. godine Sretenje slavilo kao Dan državnosti i ustavnosti Srbije i baš 15. februara, pre trinaest godina Ljiljana je dobila starašne bolove u stomaku.

Bio je petak. Bili su praznici, tri vezana neradna dana. U dežurnim zdravstvenim službama bili su uglavnom specijalizanti. Jako mi je teško kad se setim tog dolaska u Urgentni centar. Znate ono, znaju previše, čim se pojavi osoba oni pogledaju, znaju šta je boli da ona i ne kaže. Takav je slučaj bio. Kad sam počela da pričam o njenom stanju, doktor,hirurg specijalizant, udaljio me iz ordinacije jer je ona bila punoletna i mogla sama da kaže, a ona od bolova nije znala maltene kako joj je ime. Tako je krenulo. On je uputio Ljiljanu na Ginekološku kliniku u Višegradskoj ulici, u krugu Kliničkog centra. Tamo je primila doktorka Snežana Vukajlović koja je pregledala.Posle mi se Ljiljana žalila da je bila previše gruba prema njoj i molila me je da ne ostaje u bolnici. Nekako sam je ubedila da ostane,jer,znate, majka želi da pomogne svom detetu,a sutradan je bila subota, pa nedelja, plašila sam se da joj se kod kuće ne pogorša stanje, a verovala sam u lekare, verovala sam da će joj pomoći . Možda bi bilo bolje da sam je odvela kući pa se vratile sutradan, možda bi neko pogledao stanje leukocita koji su joj skočili preko noći, što bi ukazalo na neko jače žarište. Ovako je bila tamo, a niko ništa nije pogledao, ništa preduzeo, tako da to nije lekarska greška, već je delo nečinjenja. Oni ne znaju kako ona izgleda, niko je nije video.

Pacijentkinja koja je bila u istoj sobi sa Ljiljanom pozvala me je 20.februara oko dva sata iza ponoći i rekla da celo odeljenje od nje ne može da spava. Otišla sam u bolnicu oko pola šest, imala sam šta da vidim, a medicinsko osoblje me pitalo da li je ona narkomanka. Ljiljana me nije prepoznala, valjala se po krevetu, hodala, bacala po pacijentima, nije znala za sebe, bila je od bolova u delirijumu. To je scena koju niko ni od pacijenata koji su bili tamo neće zaboraviti. Po nalazu obdukcije i njenog stanja, njoj je unutrašnjost stomaka bukvalno istrulila, jer je sepsa nastupila od kako je perforiralo slepo crevo. A, čim smo u petak došle u Urgentni centar, inisistrala sam na tome da sumnjam da joj je možda puklo slepo crevo i tražila sam uput, jer simptomi su bili takvi i bolovi, ali oni su sumnjali da je to upala stomaka, trbušne maramice, pa upala jajnika…

Tada, tog jutra 20.februara 2002, Ljiljana nije prepoznala ni svoju mlađu sestru. Kad su došli lekari bilo je da je hitno vodimo odatle, da ona nije pacijent za njih. Sreća je što sam znala za prevoz pacijenata i rekla sam im: „Ja je nisam dovela u ovom stanju, vi ste je napravili takvu kakva je sad. Pošto postoje bolnička vozila koja prevoze pacijente od klinike od klinike, izvolite“. Znači, hteli su da se očiste tako što bi me izbacili sa njom na ulicu. Brzinski su je spremili, i kao hitan slučaj uputili u Kliniku za psihijatrijske bolesti „Laza Lazarević“, do koje su nas prevezli automobilom i ostavili mene i mlađu ćerku sa Ljiljanom, bez pratnje, bila je samo jedna medicinska sestra koja je donela dokumentaciju. Lekar je primio sa već poznatom dijagnozom, ništa nije pitao. Uzeo je samo podatke i smestio je na „F“ odeljenje. Tek na odeljenju sam saznala, verovatno, kako je dojavljeno, pošto su tako tešili pacijente, kako ona plače i urliče zbog toga što joj je, kao, tamo ostala beba! Onda je moja mlađa ćerka uskočila u vizitu i poče da viče :“Kakva beba?“. Lekari su je ukočeno gledali i videlo se da im ništa nije bilo jasno. Onda su nas dve sklonili sa strane . Uveče je Ljiljana dobila temperaturu, povraćala je krv, već je počela da puca. Odatle su je odvezli u Urgentni centar, ali tamo valjda nije bilo slobodnog aprata za reanimaciju i poslali su je na Kliniku za infektivne i tropske bolesti . Čula sam da su je i tu jedva primili jer,jednostavno,valjda ni oni ne žele neki slučaj kada neko napravi takvu grešku i takav haos, da ne budu odgovorni u svemu tome. Primili su je, pokušali su šta su mogli. Posle sat vremena njoj je srce stalo i okončano je njeno putovanje-završava svoju bolnu ispovest Ilinka Arambašić

 

Prijatelji sajta