PODSEĆANJE: NATO BOMBARDOVANJE SRBIJE – PREDMET K. BR.381/2000

PREDMET K. BR.381/2000 – NATO BOMBARDOVANJE SRBIJE

Oko 20 časova, 24. marta, 1999. godine, počelo je bombradovanje Srbije i tadašnje Jugoslavije, od strane NATO alijanse, 19 najmoćnijih zemalja sveta,a tokom 78 dana bombardovanja, zemlja je dovedena na ivicu humanitarne katastrofe jer su osim razorenih infrastrukturnih i privrednih resursa uništeni brojni civilni objekti čak i bolnice i zdravstveni centri, a po nezvaničnim podacima stradalo je oko 2.500 ljudi, među njima 79 dece. Po nezvaničnim podacima, povređeno je oko 12.500 ljudi, dok se materijalna šteta procenjuje na, najmanje, 100 milijardi dolara.

Bombardovanje je preduzeto bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, a akcija nazvana „Milosrdni anđeo“, navodno je za cilj imala sprečavanje humantirane katastrofe Albanaca na Kosovu i Metohiji. Na terenu, na Kosmetu tokom NATO bombardovanja 1999. godine, događalo se, međutim, da su bile pogođene i kolone izbeglica.

Pre početka bombardovanja održana je međunarodna konferencija o Kosmetu, od 6. februara do 23.februara 1999.godine, pod okriljem međunarodnih faktora, između delegacija Srbije i kosmetskih Albanaca, u Rambujeu kod Pariza, koja je završena neuspehom, definitivno, posle martovske runde u Parizu, nakon čega je 24. marta počelo bombardovanje, tokom kojeg su srušeni svi mostovi oko Novog Sada, pogođene obe zgrade RTS-a i u Beogradu i u Novom Sadu, voz u Grdeličkoj klisuri…

Direktnih pregovora dve delegacije nije bilo, ali su obe, posle 17 dana u Rambujeu, načelno prihvatile tekst, a državna delegacija Srbije uz uslov da međunarodne snage na Kosovu budu pod okriljem UN-a, a nije prihvatila tri aneksa koji su se odnosili na obavezu SRJ da na svojoj teritoriji obezbedi poseban status pripadnicima NATO snaga u pogledu stacioniranja, kretanja, omogućavanja korišćenja transportne infrastukture i instalacija bez naknade, kao i imunitet od postupaka pred pravosuđem SRJ“.

Druga runda u Parizu, od 15. marta 1999, 18. marta ne menja ishod, delegacije su potpisale dva različita dokumenta: kosovski Albanaci sporazum koji su ponudili međunarodni pregovarači, dok je državna delegacija Srbije i Jugoslavije potpisala predlog političkog sporazuma pod nazivom Sporazum o samoupravi na Kosovu i Metohiji.

Živadin Jovanović, ministar inostranih poslova SR Jugoslavije u periodu 1998. do 2000, reagujući na članak objavljen u Politici 6. februara 2012, o pregovorima, prvo u Rambujeu održanim od 6. februara do 23.februara 1999.godine ,a potom u Parizu, od 15. marta 1999, 18. marta 1999.godine, naveo je da je “srpsko-jugoslovenska delegacija prihvatala političke delove teksta, ali da nije prihvatala anekse dva, pet i sedam kojima je predviđena vojna okupacija čitave teritorije SR Jugoslavije, dakle Srbije, sa obe pokrajine, i Crne Gore”.

“O kakvoj vrsti okupacije je reč – navodi Jovanović u tekstu objavljenom 10. februara 2012.godine – “mogu posvedočiti samo neke odredbe iz tih aneksa. Na primer, da strane (NATO) vojne snage mogu slobodno i besplatno koristiti sve kopnene, vodene i vazdušne prostore i instalacije; da uživaju diplomatski imunitet i da ne podležu građanskoj ili krivičnoj odgovornosti za štetu, ili krivična dela počinjena na teritoriji SRJ; da mogu nositi oružje i kada su u civilnom odelu; da u svako doba mogu uzeti na korišćenje čitav elektromagnetski spektar u SRJ, što znači televizijske, radio, policijske, frekvencije hitne pomoći, civilne zaštite i druge, bez najave ili naknade; da mogu u svako doba uhapsiti svako lice (građanina SRJ) na teritoriji SRJ bez odluke ili saglasnosti suda, ili bilo kojeg državnog organa. (Tekst iz Rambujea može se naći na Internetu, ili u Beogradskom forumu za svet ravnopravnih.)”.

Bivši ministar Živadin Jovanović na kraju autorskog članka, objavljenog u „Politici“ 10. februara 2012.  navodi: “Dopustite da ovo reagovanje završim rečima bivšeg američkog državnog sekretara Henri Kisindžera: „Tekst iz Rambujea (dakle, ne ugovor, prim. Ž. J.) kojim se zahteva stacioniranje trupa NATO (podvlačenje Ž. J.) na celokupnoj teritoriji Jugoslavije, bio je provokacija. To je bio izgovor za početak bombardovanja. Dokument iz Rambujea je bio takav da ga nijedan Srbin ne bi prihvatio. Ovaj užasan dokumenat nije trebalo da bude podnet”. (,,Dejli telegraf“, 27. juna 1999).

“Srpsko-jugoslovenska delegacija je pozvana u Rambuje da pregovorima sa delegacijom Albanaca sa Kosova i Metohije postigne mirno, kompromisno političko rešenje za status Pokrajine Kosovo i Metohija”, navodi Jovanović na početku autorskog teksta , i ističe da “direktnih pregovora dve delegacije nije bilo”.

-Neistina je, da se ne upotrebi drugi izraz, da je srpska delegacija odbila direktne pregovore, kako je navedeno u tekstu objavljenom u „Politici”. Istina je da je srpsko-jugoslovenska delegacija više puta i pisanim obraćanjima posrednicima zahtevala direktne pregovore dve delegacije, o čemu postoji dokumentacija i što može potvrditi svaki od trinaest članova srpsko-jugoslovenske delegacije. Na sve takve zahteve američki posrednik Kristofer Hil je odgovarao da albanska strana ne želi direktne pregovore. Bilo je još tada jasno da Amerikancima nije odgovarao direktni dijalog i da je to pravi razlog što ga nije bilo. Da jeste, teško bi bilo poverovati da delegacija Albanaca ne bi prihvatila američki zahtev.

Što se tiče boravka delegacija u Parizu, od 15. marta 1999. nadalje, u objavljenom tekstu je navedeno da je „i taj pokušaj propao” a „NATO je otpočeo bombardovanje SRJ 24. marta 1999.”

U Parizu nije bilo ni „pokušaja” za dogovor, ni pregovora, ni sporazuma. Američki predstavnik Kristofer Hil je jedino od srpsko-jugoslovenske delegacije zahtevao da potpiše tekst koji je on pripremio i servirao po principu „uzmi ili ostavi”. Šta? Vojnu okupaciju čitave zemlje.

Kad je već navedeno da su u Rambujeu i Parizu bili predstavnici SAD, Rusije i EU smatram da bi bilo korektno navesti da je ruski predstavnik Boris Majorski, za razliku od američkog i kolege iz EU, odbio da u palati „Kleber” potpiše tekst Kristofera Hila. Ta činjenica ima značaj, makar za analitičare.

U tekstu se navodi: „Epilog skupa održanog od 6. do 23. februara 1999. bilo je 78-dnevno bombardovanje SRJ”.

Dana 24. marta 1999. nije počelo „bombardovanje” SRJ kako stoji u citiranom tekstu. Tada je počela oružana agresija NATO, bez odluke Saveta bezbednosti UN, uz kršenje Povelje OUN, Završnog akta OEBS-a iz Helsinkija i osnovnih principa međunarodnih odnosa. Tada je, po sopstvenom priznanju SAD, uspostavljen presedan koji će se „koristiti uvek kad zatreba” (v. Vili Vimer kancelaru Gerhardu Šrederu, 2. maja 2000, „Aktuelna pitanja spoljne politike, Beogradski forum 2006). Pojam „bombardovanje” nije ni u tehničkom smislu odgovarajući, jer je NATO tokom agresije, uglavnom, koristio rakete, a ne bombe. U političkom, ili pravnom, pogotovu.

Agresija NATO 1999. nije bila „epilog” neuspelih, neodržanih pregovora u Rambujeu i Parizu, već je bila početak nove, intervencionističke strategije NATO-napisao je Živadin Jovanović, sada predsednik Beogradskog foruma za svet ravnopravnih“-napisao je bivši ministar inostranih poslova Živadin Jovanović.

Posle šest dana od propasti druge runde pregovora Parizu, NATO alijansa je počela bombardovanje Srbije, a bilans svega što se desilo tokom 78 dana bombardovanja dobio je epilog pred tadašnjim Okružnim sudom u Beogradu u procesu koji je vođen u odsustvu protiv 14 čelnika najmoćnih članica alijanse i vrha Severnoatlantskog pakta, a okončan je 21. septembra 2000. osujućom presudom K.BR.381/2000 , koja je u međuvremenu poništena i arhivirana.

Sam sudski proces u javnosti je različito komentarisan ali činjenice, zapisnici sa uviđaja, nalazi i veštačenja o posledicama bombardovanja, kojima je zadokumentovan, do sada nisu osporavani.

„U vremenu od 24.marta do 10.juna1999.godine pripadnici oružanih snaga Severnoatlantskog pakta izvršili su 25 119 naleta najsavremenijim borbenim avionima opremljenim najubojitijim i najsavremenijim naoružanjem od čega 10.484 letova sa gađanjem ciljeva i lansiranjem preko 600 krstarećih raketa prodrli na teritoriju Savezne Republike Jugoslavije. Najviše su upotrebljene američke bombe tipa CDU 87 koje se sastoje od kontejnera u kome se nalaze 202 bombice, zatim, nehumane kasetne bombe ADJEN 154, kasetne bombe britanske proizvodnje tipa BL 755- kontejner koji u sebi sadrži 147 bombica tipa MK 1 i drugi MK 4, a   30. marta 1999. godine snage NATO dejstvovale su i municijom API PGU – 14/B koja se ispaljuje iz sedmocevnog avionskog topa 30 mm GAU 8/A tipa GETLING “- piše, između ostalog, u sada poništenoj i arhiviranoj presudi Okružnog suda u Beogradu K.BR.381/2000 od 21. septembra 2000. godine.

Pripadnici NATO alijanse, navodi se u ovom sudskom dokumentu,  „napali su vojne i civilne ciljeve, vršeći napade i uništavajući sredstava rada i opstanka stanovništva,  uništavanje privrednih potencijala, rušeći objekte zaštićene međunarodnim pravom, objekte čije je oštećenje izazvalo dugotrajno i velikih razmera oštećenje prirodne okoline sa dalekosežnim posledicama“

Presuda Okružnog suda napisana je na 250 stranica, a  sadrži hronološki dokumentovan spisak-dosijea napada na vojne, policijske i civilne objekte, industrijska i druga postrojenja, do tada pribavljene podatke o nastradalima u bombardovanju, poginulim i povređenim civilima, vojnicima i policajcima, foto i video dokumentaciju, zapisnika o uviđajima, zapisnika o obavljenim kriminalističkotehničkim pregledima lica mesta, za slučaj svakog nastradalog medicinsku dokumentaciju,  nalaze o obdukciji u slučaju poginulih, nalaze i mišljenja  brojnih naučnostručnih  veštačenja o pričinjenoj šteti na pogođenim objektima i druga dokumeta ,među kojima i o naučnim ispitivanjima  kontaminacije vazduha, tla i vode neposredno nakon bombardovanja, kao i rezultate naučnih istraživanja u određenim oblastima.

CITATI IZ PRESUDE POVODOM NATO BOMBARDOVANJA SRBIJE K.br.381/2000, OKRUŽNOG SUDA U BEOGRADU OD  21. SEPTEMBRA 2000. GODINE

U RAMUBUJEU SRBIJI POSTAVLJEN NEPRIHVATLJIV ULITMATUM   

Činjenice o pregovorima u Rambujeu, drugim događajima okolnostima koje su prethodile  bombardovanju Srbije i stavovima tadašnjih lidera Severnoatlantskog saveza, sudski dokument sagledava ovako:

„Tokom 1999. godine, zbog ekonomskih, političkih i vojnih interesa tih država da povredom suvereniteta Savezne Republike Jugoslavije raspodele svoje oružane snage na njenoj teritoriji, preuzmu upravljanje njenom privredom i prilagode svojim potrebama njeno društveno-ekonomsko uređenje,pružili političku, finansijsku, tehničku i drugu pomoć albanskim teroristima na Kosovu i Metohiji u pokušaju da upotrebom sile promene ustavno uređenje Savezne Republike Jugoslavije i na tom delu njene teritorije ustanove režim koji bi im omogućio ostvarenje navedenih ciljeva, čime su intervenisali u unutrašnje poslove Savezne Republike Jugoslavije, što je suprotno Povelji Ujedinjenih nacija (glava I član 2. tačka 4.) i Deklaraciji o nedopustivosti mešanja u unutrašnje poslove država i o zaštiti nezavisnosti i suvereniteta (član 1.), koja je prihvaćena Rezolucijom Generalne skupštine Ujedninjenih nacija 2131 XX od 21. decembra 1965. godine, dok su, koristeći sva sredstva propagande, učinili da se dezinformisanjem javnosti o događajima na Kosovu i Metohiji, legalna borba snaga bezbednosti Savezne Republike Jugoslavije protiv albanskih terorista prikaže kao teror nad albanskim stanovništvom i stvori predstava o njegovoj ugroženosti, pa su organizovali pregovore u Rambujeu (Francuska), gde su, preteći upotrebom sile, zahtevali da predstavnici Savezne Republike Jugoslavije potpišu dokument sačinjen u formi sporazuma, kojim bi se Savezna Republika Jugoslavija obavezala da odmah povuče sa Kosova i Metohije sve svoje vojne i policijske snage; dozvoli da se tu rasporede oružane snage Severnoatlantskog pakta; omogući njihovo neograničeno kretanje po čitavoj teritoriji Savezne Republike Jugoslavije, nesmetano i besplatno korišćenje aerodroma, puteva i luka; obezbedi potpuni imunitet njihovih pripadnika u svim pravnim stvarima i dopusti mešanje u privredne tokove na Kosovu i Metohiji, čime je Saveznoj Republici Jugoslaviji postavljen neprihvatljivi ultimatum, koji je kao takav odbijen, pa su u nameri da isti cilj postignu upotrebom sile protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti Savezne Republike Jugoslavije, što je suprotno Povelji Ujedinjenih nacija ( glava I član 2. stav 4.), zajednički oddučili da njihove ložave kao članice Severnoatlantskog pakta izvrše bombardovanje teritorije Savezne Republike Jugoslavije, što predstavlja akt agresije prema Definiciji agresije (član 3. tačka b), Koja je priložena Rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 3314 XXIX od 1974. godine i pri tome isplanirali predmete, sredstva, načine i faze napada koje su sračunali tako da, uz svesno kršenje pravila mećunarodnog prava, dovedu do razaranja prirodnih, ekonomskih i kulturnih dobara; uništavanja oružanih snaga; nanošenja patnji civilnom stanovništvu; lišavanja života predsednika Savezne Republike Jugoslavije i ugrožavanja njenog ustavnog uređenja i bezbednosti, dok su radi prikrivanja stvarnih razloga već isplanirane agresije, njenog opravdavanja pred javnošću i pridobijanja pristalica, iznosili u sredstvima javnog informisanja i na javnim skupovima da je neophodno preduzeti vazdušne napade na Saveznu Republiku Jugoslaviju zbog sprečavanja humanitarne katastrofe izazvane represijom njenih snaga nad albanskim stanovništvom na Kosovu i Metohiji i zbog odbijanja njenih organa da prihvatanjem zahteva postavljenih u Rambujeu obustave represiju, pa su naložili predstavnicima svojih država u Severnoatlantskom savetu, koji su im zbog položaja, ovlašćenja i političke moći okrivljenih bili faktički podređeni, da na sednici tog organa glasaju za zvaničnu odluku da se izvrše napadi na Saveznu Republiku Jugoslaviju, a istovremeno kao čelnici vodećih i najmoćnijih članica Severnoatlantskog pakta, svojim stavom i sugestijama izvršili uticaj na predstavnike ostalih država u Severnoatlantskom savetu da glasaju na isti način, pa je Severnoatlantski savet dana 30. januara 1999. godine jednoglasno doneo takvu odluku i ovlastio Havijera Solanu da donese izvršnu odluku o preduzimanju napada, što je on dana 23. marta 1999. godine učinio i ovlastio Veslija Klarka da odredi momenat otpočinjanja napada, koji je odmah potom naredio da se, prema ranije utvrđenom planu, izvrše vazdušni napadi na ciljeve u Saveznoj Republici Jugoslaviji, na osnovu čega su, uz znanje okrivljenih, njihovo praćenje i kontrolu vojnih operacija, 1999. godine pripadnici oružanih snaga Severnoatlantskog pakta, vršenjem 25.119 naleta borbenih aviona i lansiranjem 600 krstarećih raketa, prodrli na teritoriju Savezne Republike Jugoslavije i napali vojne i civilne ciljeve, koristeći pri tome i nedozvoljena sredstva borbe, što je imalo za posledicu smrt i telesnu povredu velikog broja lica, uništavanje prirodne okoline i veliku materijalnu štetu“…

Navedeno je, takođe: „Na području Kosova i Metohije jeste došlo do ugroženosti određenih prava stanovnika ali izazvanih zbog terorističkih aktivnosti oružanih nelegalnih formacija separatističkog pokreta kosovskih Albanaca, a ne krivicom snaga bezbednosti SR Jugoslavije i Srbije  koje sukobe nisu izazvale, već separatistički pokret Albanaca. Takvi sukobi i prema usvojenim rezolucijama Saveta bezbednosti nisu bili pretnja miru u regionu da bi se formirale oružane snage koje bi imale pravo da uspostave mir i bezbednost, odnosno da preduzmu odgovarajuće oružane akcije protiv SR Jugoslavije. U takvim sukobima koji su se događali i u naseljenim mestima u kojima žive isključivo ili pretežno Albanci moralo je doći i do ugroženosti civilnih stanovnika.U navedenoj situaciji umesto da se izvrši pritisak na albansko stanovništvo da prestane sa terorističkim i oružanim aktivnostima organizuju se pregovori u Rambujeu i postavljaju određeni ultimatumi SR Jugoslaviji uz istovremeno stvaranje kampanje i propagande u svim sredstvima informisanja na zapadu o ugroženosti albanskog stanovništva, o kršenju ljudskih prava nad Albanskim stanovništvom te nužnosti i neophodnosti da se ono zaštiti iz humanitarnih pobuda“…

Presuda K. BR.381/2000: „Milosrdni anđeo nelegalna oružana agresija s karakteristikama  bezobzirnog ratovanja“

„Vazdušni napadi na Jugoslaviju su imali sve karakteristike bezobzirnog ratovanja, ratovanja koje je usmereno na nanošenje protivno običajnim i ugovornim pravilima međunarodnog prava, oružanog sukoba, što je moguće većih šteta i razaranja. Taj rat nije bio usmeren samo na vojničku pobedu, nego na uništavanje svih kapaciteta neprijatelja. To je bio koncept rata u kome nema ciljeva koji se izuzimaju nego se dejstvuje protiv svakog cilja kojim se pogađa bilo koji interes protivnika. To je bio rat koji ne vodi računa ni o kakvim zabranjenim dejstvima, nedopuštenim ciljevima i drugim ograničenjima koja su propisana međunarodnim pravom. Cilj takvog rata bio je očigledno da se našoj zemlji nanesu maksimalne štete u bilo kojoj sferi života i rada, da se SRJ po svaku cenu primora na prihvatanje postavljenih uslova a u ovom slučaju za ostvarenje tog cilja nisu birana sredstva.

„Legalna oružana humanitarna intervencija“  ili „vazdušni udari“, kako su akteri oružani napad na našu zemlju nazivali, ne može se drugačije kvalifikovati do nedozvoljenom, nelegalnom, oružanom agresijom, na jednu suverenu i nezavisnu zemlju, pa zbog toga predstavlja zločin protiv mira.

Povelja Ujedinjenih nacija kao najviši pravni akt ujedinjenih naroda u čl.2 st.4 izričito propisuje da će se „svi članovi uzdržavati u svojim međunarodnim odnosima od pretnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države ili ponašanja nesaglasno ciljevima Ujedinjenih nacija. Ista povelja u čl.53 utvrđuje da se “ nikakva akcija na osnovu regionalnih aranžmana ili od strane regionalnih organizacija ne može preduzimati bez dozvole Saveta bezbednosti“.

Opštepoznata je stvar da dozvole ili saglasnosti za primenu sile prema Jugoslaviji članice Severnoatlantskog pakta ne samo da nije bilo nego ona nije ni tražena, što svedoči o nameri da se ilegalna primena sile protiv jedne suverene države izvrši zaobilaženjem jedino nadležnog organa Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Zbog toga članice Severnoatlantskog pakta uz predhodno opsežne pripreme i raznovrsne pritiske na našu zemlju postavljanjem neprihvatljivih uslova započinju bez najave i objavljivanja rata zločinačku agresiju 24.03.1999.godine koja traje neprekidno do 10.06.1999.godine“-piše  u dokumentu

Na glavnom pretresu, kako je navedeno,  izvedeni su i pročitani brojni dokazi koji sy izvedeni u istražnim postupcima pred 29  okružnih sudova u Srbiji, reprodukovan je deo video i foto snimaka sačinjenih u toku i neposredno po izvršenim oružanim napadima, izvršen je uvid u ogroman pisani dokazni materijal koji su u toku i nakon oružanih napada na SRJ prikupili istražne sudije, organi unutrašnjih poslova i vojni organi.

„Upotrebljavana nedozvoljena sredstva,  gađani i civilni objekti“

„Nije uništena vojna moć zemlje, već privredni i ekonomski potencijal, sa dalekosežnim i tragičnim posledicama na sadašnje i buduće generacije…

Vršeni su napadi na objekte zaštićene međunarodnim pravom. Upotrebljavana su nedozvoljena sredstva borbe i vršeni su napadi na objekte zbog kojih je došlo do ugrožavanja životne sredine sa dalekosežnim posledicama

Imajući u vidu da su napadi vršeni sa najsavremenijim borbenim sredstvima, da su ciljevi i dejstva bili unapred planirani, a ciljevi precizno pogađani, ne može se prihvatiti opravdanje i tvrdnja zvaničnika NATO izrečena u mnogim prilikama da civilno stanovništvo i civilni objekti nisu bili ciljevi dejstava i rezultati dejstava već da su u pitanju „kolateralni gubici“.

Napadi na civilno stanovništvo i naselja zabranjeni su najstarijim i najznačajnim izvorima međunarodnog humanitarnog prava. ..Nepoštovanje tih pravila imalo je za posledicu smrt i teške telesne povrede civila, uništavanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uništavanje objekata zaštićenih međunarodnim pravom, uništavanje objekata i postrojenja i najzad dugotrajno i velikih razmera oštećenje prirodne okoline koja može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva.

U napadima na te objekte ili kolone civila nije moguće govoriti o „kolateralnoj šteti“. Zgrada RTS u Beogradu pogođena je direktno i vrlo precizno i bez ikakve sumnje namerno. Jedini cilj je bio da se pogodi ta zgrada bez obzira na moguće, nažalost,  i stvarne žrtve. Takav slučaj je i sa zgradom ambasade NR Kine u Beogradu, sa Hotelom „Jugoslavija“ u Novom Beogradu, objektima u selu Murino,  Hotelom „Bačište“ na Kopaoniku,  mostom na reci Velika Morava, sa putničkim vozom br.393 na reci Južna Morava, sa stambenom četvrti u Aleksincu, poslovnom stambenom zgradom u Novom Pazaru, kolonom civila u selima Meje i Madanaj,  u selu Bistražin i naselju Maje kod Peći, koloni civila kod sela Donja Srbica, stambenoj četvrti u Prizrenu i koloni civila kod sela Koriša u Prizrenu, te stambenoj četvrti u Prištini i putničkom autobusu u selu Lužane na relaciji Niš-Priština kod Prokuplja i drugim.

Dokazima izvedenim u tački IV pod v) redni broj 1-141 obrazloženja ove presude utvrđeno je da su u velikim razmerama uništeni ili znatno oštećeni građevinski, privredni, komunalni i drugi objekti ogromne vrednosti i da je pri tome veći broj građana usmrćen ili zadobio telesne povrede.

U izreci ove presude u tački IV pod v) od 1-141 nabrojani su ti objekti i navedena imena 34 usmrćena i 154 telesno povređena civila.

Očigledno je da su napadi na te objekte bili sračunati na uništavanje kompletne privrede i infrastrukture SRJ, a ne na postizanje konkretne vojne prednosti…  Rušene su fabrike civilnog karaktera i ako nisu proizvodile sredstva borbe niti opremu za vojsku. Uništavani su objekti na krajnjem severu zemlje, udaljeni preko 500 km od Kosova i Metohije, koji objektivno nisu služili u vojne svrhe. Uništavani su repetitori i druga sredstava javnog informisanja koja u ratnim uslovima nikada ne služe za prenošenje vojnih naređenja, već za informisanje javnosti.

Imajući u vidu očiglednu dispoprociju visine učinjene štete i odsustvo ili beznačajno postignute vojne prednosti zbog pričinjene štete, očigledno da su napadi na mostove, puteve, fabrike, elektroenergetska postrojenja, repetitore, poslovne centre, sračunati na uništenje kompletne privrede i infrastrukture SRJ, a ne na postizanje vojne prednosti. O tome svedoči činjenica da je većina takvih objekata napadana i više puta, a cilj napada je ostvarivan da se objekat stavi van upotrebe jednim napadom. Rušeni su mostovi na Dunavu u Novom Sadu koji nisu služili kao komunikaciono sredstvo za operacije oružanih snaga Vojske Jugoslavije, već je cilj bio nanošenje što veće štete.

Na osnovu  broja uništenih i oštećenih objekata, njihove namene i broja usmrćenih i telesno povređeni* civilnih lica očigledno se išlo na sistematsko i protivzakonito i samovoljno uništavanje u velikim razmerama Jugoslavije koje nije bilo opravdano vojnim potrebama…

Iz izvedenih dokaza, navedenih u tački IV g) od 1-19 obrazloženja ove presude proističe da je veliki broj napada bio usmeren na objekte za snabdevanje vodom, kao što su objekat vodovoda i crpne stanice Bardovac u Prištini, centar za snabdevanje vodom „Jaroš“ u Somboru, objekte za grejanje stanovništva kao što su toplana u Novom Beogradu, gradska toplana u Kruševcu i toplana u Novom Sadu, objekti prenosa električne energije kao što su trafostanica Beograd 3 u Resniku, u Zemun polju, Termoelektrana „Nikola Tesla“ u Obrenovcu, Termoelektrana „Kolubara“ u Velikim Crljenima, dalekovodi elektroprivrede u Boljevcu, elektropostrojenja preduzeća „Elektroistok“ u Nišu i trafo stanica kod Novog Sada, kao i razvodna postrojenja Termoelektrane „Kostolac B“ i „Elektroistok“ i visokonaponski prenosnici na relaciji Obrenovac-Novi Sad.

Posebno su napadnute građanske bolnice kao što su Kliničko bolnički centar “ Dragiša Mišović“ u Beogradu, specijalna bolnica za lečenje bolesti pluća u Surdulici, specijalna bolnica za lečenje progresivno mišićnih i neuromišićnih bolesti u Novom Pazaru. Ovi objekti nisu korišćeni za vojne potrebe, pa zbog toga nisu mogli biti predmet napada, već su u njima bili smešteni bolesni i nemoćni a po prirodi namene tih bolnica lica koja su u njima bila smeštena su hronični bolesnici čije lečenje duže traje.

CITATI IZ PRESUDE: IZVEŠTAJ SAVEZNOG MINISTRASTVA ZA RAZVOJ  

„U dokaznom postupku pročitan je izveštaj Saveznog ministarstva za razvoj, nauku i životnu sredinu, a izvedeni su i drugi dokazi navedeni   u obrazloženju ove presude.

Sadržina navedenog izveštaja u najvećem delu odgovara izveštaju radne grupe za Balkan koja je formirana od strane organizacije Ujedinjenih nacija za životnu sredinu (UNEP).

Iz sadržine navedenog izveštaja proizlazi da je:

U toku napada na toplanu „Novi Beograd“ došlo do oštećenja i paljenja rezervoara za gorivo (mazut, nafta i benzin).

U toku napada na termoelektranu „Kolubara“ u Velikim Crljenima, iscurelo je trafo ulje koje je dospelo u površinske vode delom se zadržalo na mestima slabog proticaja (obale, useci, meandri) u zoni naselja Veliki Crljeni. Nakon obimnih padavna i poplava koje su usledile došlo je do razlivanja kontaminirane vode po poljoprivrednom zemljištu na površini od 20 km2.

Bombardovanjem trafo stanice „Bor 3“ u krugu RTB „Bor“ prinudno su zaustavljeni svi metalurški kapaciteti u ovom kombinatu bakra. Pored navedenih posledica na životnu sredinu (isticanje 25 tona transformatorskog ulja, 1152 litra RSV ulja, stvoren je opasan otpad) konstatuje se značajna ekološka posledica za grad i region pošto je stavljanjem van funkcije trafostanice onemogućen rad pogona za proizvodnju sumporne kiseline iz sumpor dioksida kao i rad filtera, pa se CO 2 direktno emituje u atmosferu.

Kumulativno dejstvo i zagađenja usled bombardovanja moglo bi da ima uticaja na zdravlje ljudi, na direktno i indirektno zagađenje zemljišta, a samim tim i biljnog sveta.

Pojava RSV-a u životnim medijumima daje značajnu dimenziju problema. Predstavlja rezultujući opasan otpad , između ostalog i zbog mešanja ostalih kategorija otpada sa izlivenim RSV, usled bombardovanja i pri uklanjanju pogođenih uređaja.

Kod radnika koji su radili na poslovima sanacije došlo je do pojave promena na koži i iritativnih manifestacija.   Posledice po životnu sredinu zbog ovog bombardovanja fabrike automobila „Zastava“ Kragujevac su ogromne. Zbog oslobađanja velike količine piralinskih ulja i stvaranja PCDC i PCDF jedinjenja kontaminirana je voda korišćena za gašenje požara, kišnica i značajne količine otpadnog građevinskog materijala. Nastali opasan otpad predstavlja potencijalno žarište širenja zagađenja…

Imajući u vidu svojstva ovih materija da utiču na genetske transformacije kao i pojavu malignih oboljenja, može se proceniti da će prodor navedenih organohlornih jedinjenja u životnu sredinu uticati na povećanje rizika po zdravlje ljudi…

U toku bombardovanja skladišta naftnih derivata Preduzeća „Beopetrol“ Bogutovac došlo je do kontaminacije zemljišta (oko 1900 m2) zbog izlivanja veće količine dizel goriva. Najverovatnije da je najveći deo prodro u podzemne vode i u reku Ibar, zbog čega postoji potencijalna opasnost ugrožavanja izvora vodosnabdevanja Kraljeva koji se nalazi nizvodno…

Kao posledica nepotpunog sagorevanja goriva u skladištu naftnih derivata u preduzeću NIS „Jugopetrol“ u Prahovu došlo je do oslobađanja visokotoksičnih materija: policikličnih ugljovodonika, dioksina i dobenzofurana…

Moguće su dugoročne posledice u širem regionu kao i u svim medijumima životne sredine, zbog velikih kiša u periodu posle bombardovanja koje su „sprale“ rezultujuće zagađujuće materije i čije se deponovanje i uticaj može očekivati u sedimentima Dunava.

Zbog napada na elektropostrojenja Preduzeća „Elektroistok“ u Nišu ostao je veliki broj zaostalih (eksplodiranih i neeksplodiranih) kasetnih, grafitnih i drugih bombi.

Obim ugrožavanja životne sredine se može proceniti na osnovu podataka o količini otpada koji je stvoren, ili će se stvoriti, zbog masovne primene raznih vrsta eksplozivnih i drugih sredstava…

Bombardovanjem postrojenja Preduzeća NIS „Rafinerija nafte Novi Sad“ NIS „Naftagas promet“ i NIS ‘Tac Novi Sad“ su imala za posledicu dugotrajne požare u kojima je izgorelo preko 66.200 tona nafte i derivata i izlivanje oko 7.300 tona.

Samo u toku napada 02.05.1999.godine je uništeno 38.645 tona nafte i derivata, a zbog požara se formirao crni gusti oblak dima koji je trajao nekoliko dana. U tom periodu je zbog povećanog sadržaja suspendovanih čestica, čađi i drugih produkata potpunog i nepotpunog sagorevanja tečnih derivata u vazduhu izvršeno delimično i privremeno izmeštanje stanovnika naselja „Šangaj“.

Prema proceni zbog izlivanja nafte i derivata, došlo je do kontaminacije oko 43.000 kvadratnih metara zemljišta i 15.000 m2 podloge zastrte čvrstim materijalima. ..  Analiza povredivosti je pokazala da su naftom i njenim derivatima na posmatranom prostoru posebno ugroženi izvorišta vodosnabdevanje vodovoda Novog Sada i poljoprivredno zemljište na kome je došlo do depozicije taložnih čestica iz oblaka koji se formirao iznad rezervoara u plamenu. U rafineriji nafte Pančevo , fabrici HIP „Azotara“ u Pančevu i fabrici preduzeća „Petrohemija“ u Pančevu, kao posledica NATO bombardovanja došlo je do oslobađanja velike količine štetnih i opasnih materija i kontaminacije svih supstrata životne sredine (vazduha, zemljišta, podzemne i površinske vode).

Nakon bombardovanja „Petrohemije“ 18.04.1999.godine Pančevo je privremeno napustilo 40.000 stanovnika. Oko 10.000 se vratilo kućama istog dana, a ostali su izvan grada ostali nedelju i više dana. ..

Najveći rizik po životnu sredinu i zdravlje ljudi u dužem vremenskom periodu predstavljaju hemijske materije sa drugim poluživotom (materije koje se sporo razgrađuju i one koje se kumuliraju u biološkom materijalu).

Na posmatranom području su se sa aspekta mogućih posledica najznačajniji teški metali (živa, olovo) i organohlorna jedinjenja Kontaminirano zemljište podzemne i površinske vode predstavljaju izvor iz koga se vrši transmisija polutanata na tom prostoru posebno do izvorišta vodosnabdevanja i poljoprivrednog zemljišta gde postoji velika opasnost od uključivanja opasnih materija (mutagenih, embriotoksičnih, teratogenih i kancerogenih) u lanac ishrane.

U toku sagorevanja benzina izazvnog požarom , iz tetraetiolova  je nastao olovo-oksid   kao teža faza taloži se vrlo brzo na lokalno zemljište zagađujući podzemne vode.

Pored kompleksa „Petrohemije“ i kanala industrijskih otpadnih voda, od ekološkog značaja u dužem vremenskom periodu će biti i prostor „Rafinerije nafte“ s obzirom na količinu nafte i derivata nafte koja je otekla u zemljište. Veličina problema se može sagledati na osnovu podataka da je na kompleksu kontaminirano oko 100 ha zemljišta do minimalne dubine od 50 cm.

Poseban aspekt ugrožavanja životne sredine, kao posledica NATO bombardovanja predstavlja uništavanje objekata sistema zaštite životne sredine – konkretno fabrike za preradu otpadne vode koja pokriva kompleks „Petrohemija“ i „Rafinerije nafte“. Prestanak rada ove fabrike dovešće do velike i dugotrajne kontaminacije vode kanala, a time i Dunava, posebno u fazi obnavljanja i rekonstrukcije uništenih i oštećenih proizvodnih i skladišnih prostora.

Na osnovu navedenih dokaza utvrđeno je da je usled bombardovanja navedenih objekata usmrćeno 4,  a povređeno 21 lice, da je došlo do oslobađanja velikih količina toksičnih materija, jer se radi o postrojenjima hemijske industrije, što je izazvalo veliku ekološku štetu širokih razmera… Opisani napadi zabranjeni su međunarodnim konvencijama. Odredbom čl.55 dopunskog Protokola 1 iz 1997.godine propisano je da se „u ratovanju mora obratiti pažnja da se prirodna okolina zaštiti od obimnog, dugotrajnog i ozbiljnog oštećenja“

MUNICIJA KOJA JE KORIŠĆENA ZA BOMBRADOVANJE  

CITATI IZ PRESUDE

a) municija sa jezgrom od uranijuma 238  

„Prema izveštaju Saveznog ministarstva za razvoj nauku i životnu sredinu SRJ od februara 2000 godine o posledicama bombardovanja na životnu sredinu u SR Jugoslaviji, vazduhoplovne snage NATO su prilikom agresije na SR Jugoslaviju koristile municiju sa osiromašenim uranijumom 238 iz avionskih topova 33 mm aviona A 10. Ovi avioni su ušli u formacije koje su bombardovale objekte na teritoriji SR Jugoslavije 30. marta 1999. godine bombardovanjem šireg reona Prizrena, a kasnije su više puta bili u formacijama koje su bombardovale objekte u zoni ispod 44 paralele.

Na osnovu izveštaja i analiza koje je izvršilo Savezno ministarstvo za narodnu odbranu u saradnji sa naučno istraživačkim institucijamam,   u toku agresije municije sa osiromašenim uranom pronađeni su prvi put 18. aprila , a zatim 30 maja 1999.godine. Nakon završetka agresije na 8 lokacija pronađeni su dokazi o primeni municije sa osiromašenim uranom 238 na prostoru SR Jugoslavije  Na teritoriju Republike Srbije pronađeni su dokazi na potezu zvanom „Pljačkovica“ severno od Vranja, zatim „borovac“ južno od Bujanovca dve lokacije, potom „Čerenovac“ jugozapadno od Bujanovca, dve lokacije, zatim „Bratoselce“ severoistočno od Preševa i „Reljan“ istočno od Preševa, a u Republici crnoj Gori reon tvrđave „Arza“ na poluostrvu Luštica.

Nakon merenja stepena kontaminacije uzetih uzoraka koji su analizirani u Institutu za nuklearne nauke Vinča i zavodu za zdravstvenu zaštitu u Nišu izdvaja se rejoni radioaktivne kontaminacije čija je sanacija urgentna i neophodna. To su rejoni „Borovac“, „Bratoselce“, „Reljan“, „Pljačkovica“ i „Tvrđava Arza“, u kojem se izveštaju opisuje površina prisustva radioaktivne kontaminacije.

Prema istom izveštaju detaljno radiološko izviđanje prostora Kosova i Metohije nije bilo moguće,  ali prema podacima Generalštaba Vojske Jugoslavije NATO je upotrebio municiju sa osiromašenim uranom najmanje na 77 lokacija na Kosovu i Metohiji.

Na osnovu ispitivanja nađenih ostataka projektila i obavljenih gamaspektrometrijskih merenja i identifikacije prisutnih radionuklida pouzdano se može tvrditi da su snage NATO iz aviona A 10 dejstvovale municijom API PGU – 14/B koja se ispaljuje iz sedmocevnog avionskog topa 30 mm GAU 8/A tipa GETLING. Avioni A 10 su iz sastava ratnog vazduhoplovstva SAD.

Celokupan materijal je pored izvršenih merenja na licu mesta analiziran i u Institutu za nuklearne nauke Vinča, Zavodu za zdravstvenu zaštitu radnika u Nišu i na Vojnomedicinskoj akademiji…

Imajući u vidu brzinu kojom se ispaljuje municija odnosno procenjene količine pri dejstvima, visoku verovatnoću samozapaljenja kao izmerene aktivnosti koje su nekoliko stotina puta veće nego kod prirodnog sadržaja urana u zemljištu, može se zaključiti da primena navedene municije dovodi do kontaminacije životne sredine sa dugoročnim posledicama po životnu sredinu i lokalno stanovništvo ( izveštaj Instituta za nuklearne nauke Vinča).

Uranijum je materijal izuzetno velike gustine. Sagorevanjem nastaju produkti koji su radioaktivni i tokstični. Pri udaru u čvrstu prepreku stvara se visoka temperatura i najmanje 10% od ukupne mase osiromašenog urana sagori i pređe u aerosole uranijum oksida a do 70% penetratora od osiromašenog urana pređe u aerosole (čestice koje su pogodne za taloženje u plućima). Ove čestice se mogu uneti u organizam udisanjem (deponuju se godinama u plućima, bubrezima, kostima i mozgu), kontaminiraju okolnu sredinu, a zavisno od meteoroloških uslova mogu se raznositi (kontaminirati) na različite udaljenosti (od 40 km). Uran 238 je slabo rastvorljiv u vodi i telesnim tečnostima dok su oksidi urana bolje rastvorljivi, tako da vremenom mogu kontaminirati podzemne vode i preko biljaka u vidu stočne hrane kontaminirati stoku i ljude. Efekti i dejstva ove vrste municije na živu silu i stanovništvo su fatalni jer dolazi do kontaminacije. Usled kontaminacije nastaju toksični i radijacioni efekti koji dovode do pojave kancera. Radioaktivnost i tokstičnog uranijuma i njegovih produkta izazivaju razna oboljenja kao što su dermatitis, bubrežna oštećenja, akutne nehrotične arterijske lezije pa i smrt. Inhalacija sitnih čestica u pluća može da dovede do pojave kanceroznih oboljenja unutrašnjih organa.

Osiromašeni uran je nusprodukt u pripremi goriva za nuklearne reaktore i nuklearno oružje i predstavlja vrlo opasan radioaktivni otpad i njegovo čuvanje predstavlja veliki problem za svaku zemlju sa razvijenom nuklearnom tehnologijom.

Veštak Pavlović Radojko elektro-inženjer zaposlen u Institutu za nuklearne nauke Vinča koji je bio deo ekspertskog tima koji je sačinio izveštaj Saveznog ministarstva za razvoj, nauku i životnu sredinu od februara 2000 godine, navodi da je osnov za pisanje tog izveštaja bilo istraživanje na terenu po kojima je NATO delovao  municijom od osiromašenog urana iz sedmocevnih topova F-8.

U toku rata su vršena izviđanja po terenima gde se dejstvovalo municijom od osiromašenog urana i pronađena su zrna od osiromašenog urana kao i promene u okruženju odnosno tragovi radioaktivnosti na terenu po kojima se delovalo sa municijom od osiromašenog urana.

Osiromašeni uran je radioaktivni materijal, te municija od osiromašenog urana spada u kategoriju radiološkog oružja. Osiromašeni uran je nusprodukt dakle ostatak koji se ne može koristiti za neke druge svrhe iz lanca nuklearnog-tehnološkog lanca da bi se od njega dobila energija.

Taj nusprodukt nuklearne tehnologije se po svim međunarodnim standardima i po američkim standardima i vojnim standardima tretira kao radioaktivni otpadni materijal…Ukoliko se navedeni materijal nađe u životnoj sredini on će štetno delovati na celokupnu životnu sredinu, na sve elemente životne sredine, pa i na ljude odnosno ljude koji se nalaze u toj sredini… Municija od tog materijala se pravi jer je uranijum metal veoma tvrd koja se poredi sa tvrdoćom najtvrđih čelika i tvrdoćom volframa i još nekih vrlo tvrdih materijala…  Međutim, volfram je vrlo skup materijal, a osiromašenog urana ima u izobilju i mora se utrošiti mnogo sredstva da bi se on na određeni način stokirao… Mi smo izviđanjem terena što je navedeno u navedenom izveštaju Saveznog ministarstva,  pronašli 7-8 lokacija van teritorije Kosova gde  su takođe korišćeni  meci sa osiromašenim uranom od čega 7 lokacija na teritoriji Srbije blizu granice sa Albanijom i Makedonijom i jedna na teritoriji Crne Gore na poluostru Luštica.

Navedenu municiju NATO avijacija je bacala iz aviona A-10. To su oklopni avioni naoružani  sedmocevnim topovima 30 mm koji koriste tu municiju.

Osiromašeni uran se koristi kao protivoklopno oružje i sa razloga što je vrlo lako zapaljiv. Jedan metak od osiromašenog urana sadrži 300 grama , te ako pogodi tvrdu metu sagori i prolaskom kroz tu metu u procentu između 10 i 70 što znači negde 30 do 200 grama tog urana sagori. On se u postupku sagorevanja pretvori u vrlo fine čestice aerosole koji vrlo lako se rasprostiru kroz atmosferu i prema nekim vojnim formacijama iz američke vojske čestice tako osiromašenog urana na probnim lokacijama u američkim bazama su nalažene čak i 40 km daleko od mesta pogotka tim projektilom na čvrstu metu. Dakle taj materijal u vidu vrlo finih čestica čije su dimenzije reda veličine mikrometra i manje idu kroz atmosferu, pa vojska, stanovništvo, koji su u neposrednoj okolini udišu taj materijal koji ulazi u pluća i u plućima se deponuje te emituje svoje štetno zračenje u narednih više godina dok se na neki način spontano ne izbaci iz pluća, a posledice koje to zračenje može ostaviti su pre svega karcinom pluća, karcinomi nekih drugih organa, a posledice štetnog dejstva jonizujućeg zračenja pa i zračenja koje emituje osiromašeni uran mogu se osetiti i na pokolenjima ljudi koji su izloženi toj radijaciji. Dakle sledeće generacije mogu takođe trpeti posledice od dejstva osiromašenog urana. Na terenima van teritorije Kosova sa vojskom su pronađena i tačno locirana mesta gde su delovali avioni A-10 sa tom municijom. Ta mesta su obeležena, a vojska je drugim institucijama i Saveznoj vladi o tome dostavila izveštaj i predložila mere sanacija tih terena….Sanacija takvih terena je vrlo skupa..

b) Upotreba kasetnih bombi

Izvedenim dokazima čitanjem nalaza i mišljenja veštaka Dušana Tošića i Dragana Radmilca, diplomiranih inžinjera mašinstva,  utvrđeno je da su NATO snage prilikom oružanog napada na SR Jugoslaviju upotrebljavali kasetne bombe na mestima bliže opisanim u dokazima pobrojanim u navedenoj tački obrazloženja ove presude, što je imalo za posledicu do povređivanja i usmrćenja više građana

Navedene dokaze ovaj sud je prihvatio kao verodostojne zasnovani na materijalnim tragovima na licu mesta konstatovanih od organa koji su vršili uviđaje potkrepljeni su obdukcionim nalazima i fotodokumentacijom, a pomenuti veštaci su detaljno opisali karakteristike i svojstva tog oružja.

Prema nalazu i mišljenju veštaka Dragana Radmilca osnov za davanje nalaza i mišljenja su materijalni tragovi fiksirani fotodokumentacijom i video zapisima pri uviđaju na licu mesta. Bila im je dostupna kompletna dokumentacija sa teritorija gde su kasetne bombe padale sa ostacima fragmenata slovnih oznaka na njima te su mogli iste identifikovati sa oznakama proizvođača i tehničko-taktičkim karakteristikama.Kasetne bombe su specijalni kontejneri u koje su smešteni nekoliko desetina do nekoliko stotina malih bombi ili kako se često nazivaju bombice ili u literaturi submunicija. Pored ovih bombica mogu biti smeštene i protivtenkovske i protivpešadijske mine,  a takođe i bombice koje u sebi sadrže špulne sa elektroprovodnim vlaknima za onesposobljavanje elektroenergetskih sistema. Kasetne bombe služe pre svega za uništavalje žive sile, za uništavanje oklopnih sredstava, za uništavanje avionskih pista, a služe i za onesposobljavanje određenih prolaza za stvaranje minskih polja.  Mogu služiti i za onesposobljavanje elektroenergetskih sistema kada dolazi do raspada čitavog elektroenergetskog sistema u jednoj zemlji. Uz dodatak eksplozivu kojima su napunjene ove bombice i dodatak belog fosfora ili cirkonijuma ove bombe imaju zapaljivo dejstvo tako da vrlo često dolazi i do požara posle bombardovanja ovim sredstvima. Bombice odnosno mine kojima se pune kasetne bombe mogu imati klasične upaljače koji mogu biti trenutnog dejstva ili sa usporenim dejstvom koje može biti i do nekoliko časova pa i nekoliko dana a mogu imati specijalne upaljače koje u sebi sadrže senzore kao što su IC senzor, akustični senzor, tehnički senzor, tako da se aktiviraju na toplotu, na zvuk, na šum, na pokretanje itd što ih čini vrlo nehumanim i teškim za otkrivanje i uništavanje.

Kod svih kasetnih bombi i skoro kod svih proizvođača posle bombardovanja, veliki broj ovih bombica ostaje neaktivirani i padaju na zemlju ili ostaju okačeni na drveću…Oko 10% ovih bombica ostaje neaktivirano da bi kasnije stradali nedužni ljudi, žene i deca, pa čak i ljudi koji uništavaju odnosno koji vrše pretraživanje i čišćenje terena. Takav je slučaj bio na Bačištu kada je poginuo čovek koji je vršio njihovo uništavanje a najsvežiji primer je eksplozija takve bombe u okolini Bačišta gde je stradao jedan bik na ispaši. Poseban je problem što se one ne mogu vizuelno otkriti, a ne mogu se koristiti nikakva sredstva kao što su detektori eksploziva i metala jer se mogu aktivirati na izvor zračenja odnosno izvor struje.

Prilikom oružanog napada na SR Jugoslaviju najviše su upotrebljene američke bombe tipa CDU 87. To su bombe koje se sastoje od kontejnera u kome se nalaze 202 bombice, prepoznatljive po karakterističnom padobrančiću bele boje i po telu bombe koje je narandžaste boje. Obe bombice nose oznaku BLU 97 a/b, a teške su oko 1,5 kg a u sebi sadrže 280 grama eksploziva od kojih 70% visoko brizgantnog   i 30% cirkonijuma koji služi za davanje zapaljivog dejstva ovim bombama.

Aktiviranje ovih bombi se vrši tako što se kontejner u koji su one smeštene odvoji od aviona i posle se na određenoj visini koja je unapred zadata otvara kontejner i iz njega ispadaju kasetne bombe koje se rasprostiru na širem području i stavljaju se u borbeni položaj, a to znači izvlači se padobrančić i lagano padaju na objekte i živu silu koja se nalazi na zemlji.

Bombe imaju različita dejstva a uglavnom parčadno.   Posle eksplozije dolazi do rasparčavanja dela bombe na više komada težine 30 grama koji mogu da onesposobe ili ubiju živu silu na daljani od 150 metara. Imaju i kumulativno dejstvo jer je njihovo punjenje tako napravljeno u obliku kumulativnog punjenja pošto imaju na vrhu jednu kalotu tako da to kumulativno dejstvo može da probije čelični oklop debljine do 125 mm. A kod mekših čelika i do 180 mm, a mogu da oštete aviona na razdaljini od 75 metara.

Kumulativno dejstvo može se čak i na ljudima aktivirati tako što ako bomba padne čoveku na glavu kao što je bio slučaj u selu Parlovac Opština Vranje, tada je jednom čoveku potpuno uništila glavu kao što je to prikazano na fotografiji koja je prilog nalazu veštaka.

Nehumane su jer u jednoj kasetnoj bombi postoji više različitih bombica koje su vizuelno sve iste, a   sadrže različite upaljače tako da   ljudi koji ih uništavaju vrlo često stradaju pošto ih ne mogu identifikovati. Ove bombe se izbacuju iz aviona u naoružanju NATO pakta a to su avioni F4, F15, F 16, A 7, B 52 i dr.

Upotrebljavane su i nehumane kasetne bombe  ADJEN 154,  punjene u jedan kontejner  u obliku letelice. Letelica posle odbacivanja iz aviona može da doleti bez sopstvenog pogona  do 70 km. Nehumane su jer  ako se ispale u  mesto gde se nalazi stanovništvo ,   nečujno dođu do mesta otvaranja i eksplozije, a  dolazi do uništavanja ljudi i sredstava.  Takav slučaj je bio kada je takav kontejner izbačen u Beogradu, a otvorio se negde iznad Šapca. Od ovakve vrste ovih bombi ljudi bukvalno ne mogu da se brane ako su na otvorenom prostoru. Ove bombe imaju vrlo savremen navigacioni sistem tako da mogu da ih dovedu na tačno određeno mesto i da ih aktiviraju u željenom momentu.  U ovom kontejneru se nalazi oko 145 ovih bombica. Pored toga ove bombe mogu biti punjene i sa 4 protivtenkovske mine koje imaju na sebi senzore i mikroprocesor te vrše osmatranje okoline i kada primete oklopno vozilo onda se aktiviraju i uništavaju ga.

Kod nas su upotrebljene i kasetne bombe britanske proizvodnje tipa BL 755. To je isto kontejner koji u sebi sadrži 147 bombica tipa MK 1 i drugi MK 4. One su kombinovanog dejstva parčadnog , kumulativnog i zapaljivog kao i prethodne. Ovde je telo bombe napravljeno od žice kvadratnog prečnika tako da posle eksplozije telo bombe puca na 2000 parčića, tako da parčadno dejstvo uništava živu silu, a može da onesposobi i oklopna vozila. Kumulativno dejstv može da probije oklop debljine 180 mm. I kod ovih bombi se ovara padobrančić tako da bombica pada nečujno na zemlju. Za aktiviranje se koristi električni upaljač sa pizogeneratorom i on je izuzetno osetljiv na električnu energiju i statički elektricitet koji ima  svaki čovek te se ne sme ni slučajno dodirivati niti prilaziti njima. Pokrivaju prostor u zavisnosti visine otvaranja.

Upotrebljivane su i tkz. grafitne bombe  američke proizvodnje CDU 102, koje spadaju u vrstu tzv. mekih bombi,   koje ne uništavaju objekte već samo onesposobljavaju elektroenergetske sisteme. Imaju  kontejner koji  sadrži u 202 bombice i u svakoj  147 špulni na koje je namotano visoko elektroprovodno vlakno dužine 150 metara tako da kada bi smo ovo pomnožili,  znači u jednoj kasetnoj bombi ima oko 4.500 km vlakna. Ona se prilikom otvaranja odmotavaju, stvaraju mrežu i tako padaju na razvodna postrojenja elektroprovodnika,  prave kratke spojeve usled topljenja aluminijuma kojim su presvučena ova staklena vlakna, te dolazi do jonizovanja vazduha koji je veliki provodnik električne struje, te tako dolazi do  kolapsa na elektroenergetskim sistemimam uz pojavu kratkotrajnog bljeska do ispadanja sistema. Tako ceo elektroenergetski sistem zemlje može posle bombardovanja da ispadne, što se kod nas dešavalo u određenim područjima.

Znači, prema nalazu i mišljenju veštaka ovo oružje dejstvuje tako pgto se kontejneri otvaraju u vazduhu i nečujno padaju, a bombice sa otvorenim padobranima iz tih kontejnera padaju na ljude koji se nalaze na zemlji i koji ih ne čuju i ne vide ukoliko u momentu njihovog padanja ne gledaju  uvis, te njihovim eksplodiranjem stradaju nedužne osobe, deca, ljudi na poljima. U Nišu je stradala trudnica u osmom mesecu trudnoće i sa njom još nerođeno dete. Ovo sredstvo je nehumano i zbog određenog broja neeksplodiranih bombica koje su neaktivirane tako da posle dužeg vremena od bombardovanja stradaju opet nedužni ljudi, jer po načinu aktiviranja sa različitim upaljačima i nemogućnosti identifikacije da li poseduju senzor i kako se on aktivira da li na elektricitet, šum, potres i sl dolazi do povređivanja ne samo civila, nego i lica koja pokušavaju da ih unište.

Između nagaznih mina i kasetnih bombi ima sličnosti što kasetne bombe padaju na terene koji imaju travu i nisko rastinje kao što je kod nas konfiguracija terena te su nevidljive. Tu ostaju i stiču svojstvo nagaznih mina…

Iz navedenih dokaza utvrđeno je da su ove bombe korišćene i da je usled njihovog aktiviranja došlo do usmrćenja 34, a povređivanja 115 civila , što znači da su delovale i protiv zaštićenih lica i objekata. Do toga je došlo zbog njihovog rasipanja po terenu na površini čije dimenzije su određene i na stotine metara. To upućuje na zaključak da njihovo dejstvo nije moguće usmeriti samo na vojne ciljeve. Prilikom upotrebe tog borbenog sredstva pogađa se i šire područje a time i civili i civilni objekti. Nesumljivo je da je zbog toga to sredstvo borbe koje deluje bez razlikovanja cilja. Pored toga imajuću u vidu okolnost da jedan deo rasutih mina ostaje neeksplodiran te kako su malih dimenzija to su teško uočljive i predstavljaju stalnu opasnost za civilno stanovništvo jer mogu izazvati povređivanje i smrt i više godina posle izbacivanja.

Sredstva borbe koje imaju takve karakteristike zabranjene su običajima rata i međunarodnim ugovorima. Petrogradska deklaracija iz 1969 godine kojom je definisan jedini legitimni cilj rata može se primeniti i u slučaju upotrebe kasetnih bombi. Neselektivnog dejstva tog borbenog sredstva, čini da ono nepotrebno povećava patnje ljudi, pa se njegovom upotrebom premašuje taj cilj. Usled svog odloženog dejstva ta vrsta oružja nepotrebno povećava ne samo patnju ljudi, time što pogađa i civilno stanovništvo, već i time što dovodi do nepotrebnih naknadnih pogibija vojnika posle prestanka neprijateljstava“, piše, takođe, u presudi.

Pre nekoliko godina prištinski mediji  javili su da  je u izveštaju šefa misije za prostorni program UN Bakari Kante, koji nije nikada javno objavljen, navodno izneto  da je NATO 1999. godine, tokom bombardovanja, „bacio na Kosovo projektile sa blizu deset tona osiromašenog uranijuma“.

Od žalbi  do ukidanja Vojnog suda

U toku bombardovanja srpski pravosudni organi podneli su krivičnu prijavu, a potom je  Okružno tužilaštvo u Beogradu   podiglo optužnicu protiv četrnaestoro tadašnjih najviših državnih funkiconere vodećih zemalja NATO-a , Sjedinjenih Amerikih Država, Velike Britanije, Francuske i Nemačke, generalnog sekretara Severnoatlantskog pakata ,  te tadašnjeg  komandanta NATO-a   za Evropu Vilijema Klinotona , Madlen Olbrajt , Vilijema Koena, Entoni Blera, Robina Kuka , Žaka Širaka, Ibera Vedrina, Gerharda Šredera, Jozefa Fišera,  kao i  Havijera Solane kao generalnog sekretara Severnoatlantskog pakta i Vesli Klarka tadašnjeg komandanta te vojne alijanse  za Evropu, a suđeno i presuđeni im u odsustvu, svima kazne po 20 godina zatvora.

Advokat Momčilo Bulatović kaže da je posle provostepene presude , taj predmet  po žalbama  otišao Vrhovnom sudu Srbije  koji je utvrdio  da Okružni sud  nije nadležan, već da treba da sudi Vojni sud, pa je presuda ukinuta, i spis je vraćen  Okružnom sudu u Beogradu koji se oglasio nenadležnim i predmet je poslat Vojnom sudu.

-U međuvremenu je Vojni sud ukinut i po nalogu tadašnje vlasti, taj postupak je obustavljen-izjavio je nedavno  Momčilo Bulatović

Prijatelji sajta