Vučinić: Sudija ima pravo na slobodu izražavanja

Autor: Dnevnik

foto: privatna arhiva

Bivši sudija Posebnog odeljenja Višeg suda u Beogradu Vladimir Vučinić, sada advokat, godinu i po nakon napuštanja pravosuđa, dobio je  upravni spor po svojoj tužbi protiv Visokog saveta sudstva (VSS), drugostepene odluke o disciplinskom sankcionisanju javnom opomenom zbog izjave date medijima bez prethodnog odobrenja predsednika Višeg suda.

-Upravni sud je poništio rešenje  Visokog saveta sudstva o javnoj opomeni i vratio  na ponovno odlučivanje- kaže za „Dnevnik“ Vučinić, i napominje da je  u decembru 2013,  braneći se od napada u medijima zbog  odluke da jednom od okrivljenih u predmetu  “putarske firme“,  vlasniku Delta holdinga, Miroslavu Miškoviću, privremeno vrati pasoš, naveo u izjavi listu Politika, samo da je postupio po zakonu.

Odluka Upravnog suda je  obavezujuća, a kako će Visoki savet sudstva ponoviti drugostepeni disciplinski postupak i doneti novu odluku protiv Vučinića koji je, na sopstveni zahtev, razrešen sudijske funkcije još u februaru prošle godine, ostaje da se vidi.

– U  startu, inicijator disciplinske  prijave, tadašnji vršilac funkcije  predsednika Višeg suda, i kasnije disciplinski tužilac koji je prihvatio tu prijavu, tražili su moje razrešenje zbog  težeg disciplinskog prekršaja, ali je prvostepena Disciplinska komisija  našla da nema ni težeg ni lakšeg prekršaja, a drugostepena komisija, dakle kompletan sastav VSS-a, osim tadašnjeg ministra pravde Nikole Selakovića koji je tada bio izuzet na naš zahtev, smatrala je da postoji lakši disciplinski prekršaj pa je preinačila prvostepenu odluku i dobio  sam  javnu opomenu. Eto sav greh  sada bivšeg sudije Vučinića bio je  što sam rekao da sam postupio po zakonu. Upravni sud je poništio tu drugostepenu odluku jer  je  našao da su prekoračili  optužbu-objašnjava Vučinić.

Tužbom protiv Visokog savet sudstva, Vučinić je, kako navodi, tražio poništavanje odluke o javnoj opomeni i da se ona briše iz ličnog lista sudije.

-Jeste da je taj list arhiviran , međutim, smatram da  je to pitanje značajno za celu struku. Mislim da u ovom društvu sudije imaju pravo, isto kao svi građani, na slobodu izražavanja, jer su to odgovorne ličnosti, da  znaju šta mogu da kažu predstavnicima medija , a šta ne. To je suštinsko. Naravno, sudija kao profesionalac mora da vodi računa i da zna šta treba, šta može da kaže. Ja nisam rekao da negde ima dokaza ili da nema, da ću u konkretnom slučaju nekoga osuditi ili osloboditi, u tom slučaju bih sigurno morao  da snosim odgovornost i uopšte ne bih  bio za to radno mesto, tu funkciju .  Smatram-naglašava Vučinić- da sudija ima pravo da se odbrani kada ga neko pritiska vezano za bilo šta,  da kaže da ima problem, kao i da se obrati medijima, to je njegova sloboda izražavanja.

To što je po sudskom poslovniku neko ovlašćen da komunicira s predstavnicima medija, konkretno predsednik suda i portparol suda, ne znači-ocenjuje Vučinić-da  nijedan sudija ne sme da komunicira s predstavnicima medija, da nikada ni pod kojim uslovima ne može da se obrati medijima,  ili da novinari kad od njega zahtevaju neku  informaciju ne mogu da je dobiju dok on ne dobije prethodno odborenje.

-Ustao sam protiv  te vrste odnosa, protiv takve jedne, specifične, da to tako nazovem, interne cenzure jer smatram da to u 21 veku  ne treba da postoji. To je sav moj motiv –podvlači  Vučinić.

Kad  je izašao iz pravosuđa, a advokatsku zakletvu položio je u aprilu 2016,   mogao je, kaže,  sve da zaboravi, da nastavi nekim svojim posebnim putem pogotovo što više nije bio sudija, ali nisu mu dali profesionalni porivi,jer je smatrao da pitanja koja je pokrenuo treba da se reše.

-Smatrao sam  da je to moj dug prema  profesiji koju sam radio četvrt veka da radim na taj način-ističe Vučinić

Advokat Vladimir Vučinić, bivši sudija Specijalnog suda

LIČNI STAV

Profesionalnu i ličnu satisfakciju donela mi je odluka Upravnog suda da uvaži moju tužbu protiv Visokog saveta sudstva (VSS) i poništi rešenje o disciplinskom kažnjavanju  javnom opomenom kojim me je VSS oglasio odgovornim za disciplinski prekršaj „davanje komentara o sudskim odlukama, postupcima, ili predmetima u sredstvima javnog informisanja na način suprotan zakonu i Sudskom poslovniku“ , a zbog  izjave date  medijima u decembru 2013. godine, samo da sam postupio po zakonu donoseći odluku zbog koje sam tih  dana bio izložen napadima u medijima.

Moja tužba je, naime, suštinski i pre svega otvorila pitanje prava sudija na slobodu izražavanja, a u svetlu  ograničenja po Sudskom poslovniku.  Smatram da je  odluka Upravnog suda pokazala da u ovoj državi postoje sudije koje će doneti odluku u korist pojedinca, a protiv sistema , kao uostalom  što je bila i oslobađajuća odluka prvostepene Disciplinske komisije po disciplinskoj prijavi koju je u aprilu 2014. godine podneo protiv mene tadašnji vršilac funkcije Višeg suda u Beogradu.

Upravni sud je svojom odlukom rekao da je Visoki savet sudstva pogrešio. Lepo je rekao Upravni sud, prekoračili su optužbu. Samim tim su povredili zakon. Šta da očekujete kada se na tom jednom najvišem pravosudnom nivou to desi na štetu pojedinca, a ipak, šire posmatrano i struke, šta onda pojedinci  mogu da očekuju , a i ta struka, šire posmatrano , na nižim nivoima? To je poenta. Pitanja prava i obaveza sudije moraju se razmatrati s posebnim nivoom pristupa. Ne kažem da su oni bili površni, jednostavno nisu imali sluha , eto da kažem, da preseku u tom momentu i donesu jednu zaista pravičnu odluku,jer ja zaista nisam uradio ništa drugo osim što sam se obratio medijima u trenutku kad niko drugi nije i rekao sam samo da sam postupio po zakonu i objasnio sam zakonsku proceduru. Ako je to osnov bilo kakve odgovornosti, makar i javne opomene, ne znam šta da kažem. To su morali da razmisle kad ulaze u postupak protiv sudije, da razmisle da li to zaista ima svrhe. I šta je ispalo? Ispalo je da je jedna ispravna odluka moju karijeru promenila za 180 stepeni, a da njihova neispravna odluka neće ništa promeniti. Postavljam sebi pitanje, ako je ta ispravna odluka dovela do svega ovog i promenila mi karijeru za 180 stepeni, a šta bi bilo da je bila pogrešna? Ovo sve što sam rekao je bez obzira na to kakva će biti njihova dalja odluka. Znam da njihova dalja odluka više ne može biti negativna zato što ja više nisam sudija. Znači, oni čak dalje i ne mogu da sprovode neki postupak protiv mene jer ja više nisam, da tako kažem,  građansko pravno pasivno legitimisan. Oni više nemaju nikakvu sankciju da mi izreknu. Ne mogu da me rezreše sudijske funkcije, ne mogu da mi smanje platu, jer više nisam sudija. Ne mogu da mi izreknu ni javnu opomenu, odnosno, mogli bi, ali morali bi da navedu da više nisam sudija. Zaista ne vidim kakva je svrha daljeg postupka. Upravni sud je rekao da  je poništena ta javna opomena i ona  više ne postoji .

Očekujem da  Upravni sud  zakaže  sednicu po mojoj drugoj tužbi koju sam  podneo  protiv Viskog saveta na njegovu odluku da odbije moju pritužbu.

Dok sam bio sudija Posebnog odeljenja Višeg suda u Beogradu  pritužio se Visokom savetu sudstva na postupanje tadašnjeg vršioca funkcije predsednika Višeg suda u Beogradu kada je tražio od mene da opozovem odluku za koju i danas tvrdim da je bila ispravna i nikakve štetne posledice nije bilo iz takve odluke, naprotiv, osim po mene.

Visoki savet sudstva je odbio moju pritužbu, smatrajući da nije bilo pritiska na mene  i nedozvoljenog uticaja, da  je pravo predsednika suda da se informiše. Ja i dalje tvrdim da je to bio pritisak i da on nije smeo na takav način da postupi. Oni su to odbili i ja sam podneo tužbu Upravnom sudu i u odnosu na tu odluku Visokog savet sudstva. To, tužbom je otvoreno takođe veoma značajno pitanje  o komunikaciji predsednika suda  i sudija da li može takvo ophođenje, šta je informisanje, a šta pritisak. Ta tužba još uvek čeka početak  i jedva čekam rasplet.

Prijatelji sajta