ADVOKAT PAŠIĆ: „Crni talas“ po Daviniću

AUTORSKI TEKST: Dr Dragan Pašić, advokat

– „Crni talas“ u najnovijoj političkoj istoriji osetio je na sopstvenoj koži  Prvoslav Davinić. Njegova sudbina trebalo bi da bude poučna i primer generacijama sadašnjih i budućih političara, nosilaca najviših državnih funkcija, kako se ne treba odnositi prema državnom funkcioneru, političaru, intelektualcu par ekselans, koji je neistomišljenik i koji ne prihvata naloge koji su protivni njegovoj savesti, moralu i zakonu“- advokat dr Dragan Pašić, branilac Prvoslava Davinića u  svim krivičnim postupcima, autor ovog teksta  

„Crni talas“ je naziv za pojavu koja se vezuje za ostvarenje pojedinih režisera, scenarista i književnika u periodu šezdesetih i ranih sedamdesetih godina 20. veka, koji su od strane vlasti okarakterisani kao kritičari zvaničnog komunističkog poretka i društva. Predstavnici vlasti su ova ostvarenja nazvali „crnim talasom“. 

Vreme u kom živimo nameće pitanje da li je ikad prestajao „crni talas“, da li je taj fenomen izražen i u politici i kako se reflektuje na društvo, sve građane a posebno na političare, koji izražavaju neslaganje sa partijskim šefovima ili strankom čiji su članovi ili nosiocima izvršne vlasti, koji su ujedno i stranački funkcioneri. Savremenik „crnog talasa“ u najnovijoj političkoj istoriji je Prvoslav Davinić, bivši član G 17 plus i bivši ministar odbrane Državne zajednice Srbija i Crna Gora (DZ SCG), u periodu april 2004. – septembar 2005. godine. Njegova biografija je impozantna i vredna je pažnje. Nijedan političar u sadašnjoj i retko koji političar u bivšim nomenklaturama ima sličnu biografiju. U vreme izbora za ministra izveštavao je generalnog sekretara UN Kofija Anana o situaciji na Kosovu i Metohiji nakon dolaska međunarodnih snaga, a posle smene Miloševićevog režima, postao je nacionalni koordinator Radne grupe za pravosuđe, vojsku i policiju Pakta za stabilost jugoistočne Evrope. Kako je moguće da neko ko je na vreme i sa najvišim ocenama diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu, gde je magistrirao i doktorirao, a onda dobio i titulu doktora nauka iz oblasti međunarodnih odnosa na Univrezitetu Pensilvanije (SAD), neko ko naučnim radom počinje da se bavi u Institutu za međunarodne odnose i ekonomije u Beogradu, u Institutu za istraživanje mira u Stokholmu, neko ko je 23 godine karijeru gradio u UN (bio je specijalni pomoćnik a kasnije i šef u Odeljenju za razoružanje), neko ko je od 1999. do 2003. godine, bio ambasador u Ministarstvu spoljnih poslova SRJ i savetnik ministra, odjednom u svojoj 67. godini, bude ne samo persona non grata u politici, nego i neko ko je najviše napadan i „žigosan“ od strane svog tadašnjeg partijskog šefa i ministra finansija Mlađana Dinkića i njegovih partijskih saradnika?! Na ovo retoričko pitanje, odgovor je jasan: to je nezamislivo u uređenom demokratskom društvu, a moguće je u našoj političkoj i društvenoj stvarnosti. I ne samo moguće, već je takav način ophođenja prema partijskim „disidentima“ i prema neistomišljenicima postao ustaljen obrazac ponašanja političkih i drugih moćnika. Nisu se napadi zaustavili samo na medijskoj „hajci“, koju je organizovao i sprovodio bivši ministar finansija, nego su napadi na ličnost, dostojanstvo i integritet ovog erudite, iskusnog i talentovanog političara i diplomate, nastavljeni kroz neosnovane i zlonamerne brojne krivične progone. Kada je Prvoslav Davinić pokazao neposlušnost prema predsedniku stranke, jer nije hteo da ispunjava njegove nemoguće i zahteve koji ne predstavljaju državne već lične, partijske i grupne interese, a u pitanju je potpuna kontrola i određivanje namene finansijskih sredstava kojima je raspolagalo tadašnje ministarstvo odbrane, isključen je iz G 17 Plus 2005. godine, četiri dana pre iznuđene ostavke na mesto ministra. Tada je iz te stranke saopšteno: „Davinić više nije član G 17 Plus jer je prekršio osnovna moralna načela i napustio program stranke.“ On, koji je visokomoralan, a to se dokazuje i njegovim dotadašnjim životom i besprekornom karijerom, doživeo je atak na ličnost od ljudi koji su o njemu izneli autoprojektovani vrednosni sud. 

Mnoge izmišljene afere dobile su sudski epilog ili bolje reći sve, izuzev „Lož ulje“ – medijski iskonstruisane  neosnovane i netačne priče da je iz vojnog skladišta uzimao lož ulje kako bi grejao privatnu kuću u Sremčici, koja je imala za cilj da ga što više ocrni i stvori odijum javnosti. Navodna afera „Stanovi“, završena je sudskom oslobađajućom presudom. U tom krivičnom predmetu Prvoslav Davinić je bio optužen da je nezakonito dodelio stanove osmorici pripadnika iz vojne jedinice „Kobre“ koji su ga obezbeđivali. U posebnom krivičnom postupku pravnosnažno je oslobođen optužbe da je navodno nezakonito dodelio jednoiposoban stan viceadmiralu Mihajlu Žarkoviću. U krivičnom postupku u tzv. predmetu „Pancir“, u kome  mu je bilo stavljeno na teret da je sa firmom „Mile Dragić“ omogućio zaključenje ugovora u vrednosti od 300 miliona evra u nabavci velike količine vojne opreme, takođe, pravnosnažno je oslobođen. Međutim, Prvoslavu je šteta ipak naneta, jer je u javnosti, zahvaljujući Mlađanu Dinkiću, ostao utisak da se radi o „pljački veka“! Javnost je upoznata i sa krivičnim predmetom „Satelit“, koji je pravnosnažno okončan, posle više godina, odbijajućom optužbom. 

Predmet- prodaja naoružanja u Crnoj Gori i dodela stanova generalu Jokiću- Prvostepenom presudom, izrečenom 30. novembra 2020. na ponovljenom suđenju, ponovo je  kao i posle prvog, Prvoslav Davinić  oslobođen  optužbe  da je “zloupotrebio službeni položaj“ 2005. godine u vezi s postupkom prodaje viška vojnog streljačkog naoružanja, navodno tako što je omogućio da se odobri prodaja preduzeću „Jugoimport mont“ iz Podgorice, koje je ponudilo cene niže za oko 28%, u odnosu na navodne konkurente sa najpovoljnijim ponudama, kao i optužbe da je protivzakonito generalu Ljubiši Jokiću, tadašnjem pomoćniku ministra odbrane DZ SCG, omogućio kupovinu dva stana i to jedan u Beogradu i jedan u Podgorici. Ovaj krivični postupak zaslužuje posebnu analizu, koja se neće detaljno iznositi na ovom mestu iz razloga što prvostepena presuda nije pravnosnažna. Međutim, nameće se zaključak da u svakom postupanju, ukoliko to neko želi može da se izvrši konstrukcija radnji do stepena prikazivanja da su one inkriminisane. To je ono što obeležava ovaj, ali i sve druge krivične predmete u kojima je optuženi bio Prvoslav Davinić. 

Od mnoštva neosnovano pokrenutih krivičnih postupaka, koji su inicirani od najviših nosilaca izvršne vlasti, nažalost, jedan krivični postupak se nezakonito i nepravedno završio osuđujućom presudom. Naime, Apelacioni sud u Beogradu je u krivičnom predmetu tzv. „Barkasa“, posle dve prvostepene oslobađajuće presude od strane Višeg suda u Beogradu, doneo presudu kojom je usvojena žalba Višeg javnog tužioca u Beogradu i preinačena oslobađajuća presuda Višeg suda u Beogradu, tako što je Prvoslav Davinić oglašen krivim za krivično delo zloupotreba krivičnog položaja iz čl. 359. st. 1. Krivičnog zakona (KZ), a ne krivičnog dela zbog kojeg je oslobođen (isti naziv ali sa težom pravnom kvalifikacijom iz čl. 359. st. 3. KZ), pa mu je izrečena uslovna osuda tako što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam meseci i istovremeno određeno da se ovako utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine ne izvrši novo krivično delo. Prvoslavu Daviniću i njegovom braniocu u svim krivičnim postupcima, autoru ovog teksta, ostalo je nejasno i potpuno neshvatljivo da instancioni sud nije uvažio zakonske činjenice, a to je okolnost da nakon raspada Državne zajednice, imovina Srbije i Crne Gore na teritoriji Republike Crne Gore, posebno mornarica, pripada Crnoj Gori, čak i da nije doneta odluka o ustupanju ovog plovnog sredstva, koje je služilo za obuku ronilaca, kao i za podvodno razminiranje, pružanje pomoći, spasavanje i kontrolu na moru. Apelacioni sud u Beogradu iako nalazi da je „budžet savezne države pretrpeo štetu nerealizovanjem prodaje pomenutog plovnog sredstva“, nije prihvatio stav javnog tužioca da je na ovaj način državi članici – Crnoj Gori, „pribavljena imovinska korist u iznosu od 3.647.987,83 dinara“. Prvo, sud je pogrešio kada je protivpravno konstatovao da uopšte postoji budžet savezne države. Očigledno sudskom veću koje je donelo sporno presudu nije bilo poznato da je svaka država članica DZ donosila samostalno svoj budžet u svom parlamentu, što znači da nije postojao jedinstven budžet DZ, jer bi ga u protivnom donosila Skupština DZ SCG. Iz budžeta država članica DZ izdvajana su sredstva za Vojsku DZ SCG, tako da se vojni budžet sastojao iz dva dela, Srbija je obezbeđivala 93%, a Crna Gora 7%, predviđenih troškova. Otuda neprihvatanje krivične odgovornosti, jer je na neistinitoj tezi Apelacionog suda u Beogradu utvrđena krivica! Deo u kome sud tvrdi da Crnoj Gori nije pribavljena protivpravna imovinska korist predstavlja i stav odbrane (Prvoslava Davinića i njegovog branioca, potpisnika ovog teksta). Sa druge strane, opet pravilno primećuje navedeni sud da konkretnom odukom Prvoslava Davinića nije bio izmenjen svojinski odnos, već je odlukom data mogućnost korišćenja i upravljanja predmetnim plovnim objektom koji se nalazi na teritoriji Crne Gore. Suprotno iznetim pravnim stavovima, od kojih su neki i za odbranu  prihvatljivi, ovaj instancioni sud, ipak, oglašava krivim Prvoslava Davinića, uz pravnu prekvalifikaciju krivičnog dela koje mu se optužbom stavlja na teret i izriče navedenu krivičnu sankciju! Paradoksalno, pravno neprihvatljivo i neprincipijelno ponašanje nosilaca visokih sudijskih funkcija. 

Od podnošenja prve krivične prijave, a bilo ih je više, protiv Prvoslava Davinića, kao inicijalnog akta za pokretanje krivičnog postupka, pa do najnovije prvostepene presude 30.11.2020. godine, kada je objavljena oslobađajuća presuda (predmet: prodaja naoružanja u Crnoj Gori i dodela stanova generalu Jokiću), prošlo je više od 15 godina. Dakle, 15 godina neosnovano traju krivični progoni Prvoslava Davinića, inicirani od strane nosilaca tadašnje izvršne vlasti, a po inerciji, ili nečijoj volji, aktivno vođeni od strane tužilačke organizacije. Sudovi, odnosno postupajuće sudije u navedenim krivičnim predmetima, pokazale su dostojnost sudijske funkcije, profesionalizam, hrabrost, nepristrasnost, stručnost i časno ponašanje. Prvoslav Davinić i potpisnik ovih redova, kao njegov branilac, ne sumnjaju ni u loše namere kritikovanih sudija Apelacionog suda u Beogradu, već izražavaju stav da se radi o nerazumevanju, površnom i jednostranom pristupu problematici koja je bila predmet njihovog rešavanja, ili, možda o predrasudama. U dosadašnjoj krivično-sudskoj praksi bio sam u prilici da čujem „rezonovanje“ sudije kada odlučuje o krivici: ako optuženi nije kriv, zašto je onda protiv njega podneta krivična prijava?! Poseban komentar nije potreban.

U političkoj istoriji, u posleratnoj Jugoslaviji, pa sve do današnjih dana, nije zabeležen slučaj takvog politički šikanoznog, medijskog i uopšte neprihvatljivog odnosa prema neistomišljeniku, prema ministru koji se suprotstvalja interesima drugog ministra i interesne grupe, koju vodi taj ministar, partijski šef. Ontološko, antropološko, psihološko, sociološko i teološko pitanje: da li je moguće da neko do 67. godine života bude uzor mnogima i ima uspeh u svim segmentima života, postane suprotnost najviših vrednosti u tim godinama? Odgovor je svima jasan – nije moguće! Neistinitim i poluistinitim javnim nastupima pojedinih nosilaca izvršne vlasti, pre svega se misli na Mlađana Dinkića, javnost je tada, 2005. godine, ili bolje reći jedan deo javnosti, neposredno pred podnošenje ostavke na mesto ministra odbrane, poverovala u izmišljene afere, vešto sastavljene konstrukcije. Taj ne mali deo javnosti i sada veruje da je Prvoslav Davinić neosnovano oslobođen optužbi koje mu se stavljaju na teret. U ovom tekstu se više puta pominju i drugi nosioci izvršne vlasti. Jedan od njih je i Zoran Stanković, bivši ministar odbrane Srbije i Crne Gore, čovek koji je preuzeo dužnost ministra odbrane od Prvoslava Davinića. Rezigniran i nezadovoljan što je smenjen sa dužnosti načelnika VMA, i to zahvaljujući Prvoslavu Daviniću, kako Stanković navodi, on je nastavio krivični progon Prvoslava Davinića i to nije krio. Još u prvoj nedelji njegovog ministarskog mandata, on je tražio da satelitska afera, koja je to postala zahvaljujući njegovom partijskom šefu, dobije sudski epilog. Uostalom to se najbolje vidi iz njegovog intervjua, objavljenog u Nedeljnim novinama „NIN“ 3. juna 2010. godine, na 36, 37, 38, 39. i 40. strani. Kao što se vidi tekstom na pet strana Zoran Stanković se bavi Prvoslavom Davinićem i pokretanjem sudskog postupka protiv njega. 

Doprinos za izmišljanje afera i krivično procesuiranje Prvoslava Davinića dao je i Vojislav Koštunica, tadašnji predsednik Vlade Republike Srbije, tako što nije hteo da ispita navode Mlađana Dinkića, ministra kome je bio nadređen, već se u celoj ovoj političko – pravnoj stavari poneo pasivno, iako mu je dužnost bila proaktivna, u smislu istraživanja stvarne i političke pozadine napada na Prvoslava Davinića. I u ovom slučaju potvrdio je trajno stečenu „titulu“ od naroda – večito neobavešteni političar.

Svi mediji u Srbiji, bez izuzetka, elektronski i pisani su izveštavali o navodnim aferama Prvoslava Davinića. Nije sporno da javnost treba da bude upoznata sa odlukama i ponašanjem političara koji se odnose na javni posao. Međutim, ovde se radi o zloupotrebi medija i javnosti od strane grupe nosilaca izvršne vlasti, koji u osnovi sadrže lični motiv za izmišljanje i proizvodnju afera, veštu konstrukciju događaja, a sve sa ciljem kako bi naneli štetu do tada, ali i sada, moralno, obrazovno, naučno, politički i ljudski konzistentnoj ličnosti Prvoslavu Daviniću, a sebi pribavili korist u vidu različitih benefita. 

Potpisnik ovih redova će posebno analizirati tzv. aferu „Satelit“ iz razloga što je taj slučaj najviše medijski eksponiran, a javnost o tome malo zna a i obmanuta je. 

Prvoslavu Daviniću je naneta nenadoknadiva nematerijlna šteta zbog povrede prava njegove ličnosti. O njemu je u jednom delu javnosti neosnovano formirano mišljenje da je on neko ko je sklon koruptivnim poslovima, protiv njega su pokrenuti i vodili su se dugogodišnji krivično – sudski postupci. Ne postoji čovek koji je imun na krivični progon, pa tako ni on ne može biti imun, jer svaki odlazak u sud za čoveka predstavlja stres i veliko opterećenje, posebno ako postoji samospoznaja da nije kriv, ali da ipak postoji mogućnost oduzimanja slobode, kao jedne od najviših ljudskih vrednosti (optuženom stalno visi mač nad glavom). Skoro da je nemoguće objasniti javnom mnjenju da bez satelita Srbija nije dovoljno bezbedna, te da sa neba treba osmatrati ne samo vojno odbrambene objekte i strateške tačke koje se tiču vojne bezbednosti, nego i energetska postrojenja, skladišta, reke. Srbija nema sopstveni satelit i zbog toga mora što pre da se uključi u evropski kosmički progoram i da koristi resurse evropskih satelita „Galileo“ i „Kopernikus“. To nam je važno zbog celovite bezbednosti, ali i zbog telekomunikacija, zatim ekološkog i drugog teritorijalnog nadzora a posebno zbog nadgledanja kritične osetljive infrastrukture, svih onih objekata koji su važni za nesmetano funkcionisanje zemlje. Ovo je ne samo stav Prvoslava Davinića, koji je bio zadužen da vodi računa i o ovoj vrsti bezbednosti naše zemlje, a na osnovu čijeg dozvoljenog postupanja je iskonstruisana „satelitska afera“, nego je i stav eminentnih stručnjka kao što je prof. dr Momčilo Milinović, profesor na Katedri za sisteme naoružanja Mašinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu (Večernje novosti, 02.07.2017. godine). Očigledno da su stavovi ovog naučnog radnika doprli i do Vlade Republike Srbije, jer je 27.07.2017. godine, donela zaključak o usvajanju sporazuma o saradnji između Evropske unije i Vlade Srbije u oblasti pristupa podacima  i korišćenju „sentinel“ podataka, programa „Kopernikus“. Radi se o najvećem svetskom programu za satelitsko snimanje zemlje, vrednom blizu sedam milijardi evra. Na osnovu ovog prikaza nije teško zaključiti da je uvođenje satelitske tehnologije u našoj zemlji, odnosno uvođenje Srbije na satelitskom programu za snimanje zemlje nužna potreba, koju je Prvoslav Davinić imao u vidu pre decenije i po, kada je učestvovao u pregovorima sa izraelskom kompanijom o zakupu satelita. 

Činjenica je da su javni nastupi navedenog profesora, kao i afirmativno pisanje o neophodnosti satelita skoro nezapaženo u javnosti prošli, a to je zato što su javnosti daleko primamljiviji tekstovi kao što su „Davinićev potpis uvalio vojsku u dugove“, koji je nastao na osnovu izjave Mlađana Dinkića („Blic“, 27.03.2006. godine). 

Prvoslav Davinić je kao ministar odbrane Srbije i Crne Gore, bio svestan da podleže moralnoj, političkoj i pravnoj odgovornosti. Jasno je izgrađen njegov odnos prema našim društvenim vrednostima. On jasno razlikuje korisno od štetnog, racionalno od iracionalnog, pošteno od nepoštenog, a time i dozvoljeno od onog što sa stanovišta društva nije dozvoljeno. On je kao ministar državne zajednice polagao račune o svojim postupcima predsedniku Državne zajednice Srbija i Crna Gora, ujedno i predsedniku Vrhovnog saveta odbrane i članovima tog saveta i Savetu ministara DZ SCG. Niko od njegovih nadređenih nije imao primedbi na njegov rad. Naprotiv, dobijao je samo pohvale i podršku za poslove koje je obavljao. Nikako nije pristajao na pokoran i ucenjivački položaj koji tražio njegov tadašnji šef stranke, jer je shvatio da se radi o zahtevima koji su protivni interesima odbrane, Republike Srbije i DZ SCG, što je za posledicu imalo napad od strane tog istog šefa i prikazivanje celokupnog ponašanja Prvoslava Davinića kao nedozovoljenog i amoralnog. Izražena neposlušnost i neprihvatanje protivzakonitog postupanja, koje je hteo da mu nametne Mlađan Dinkić, šef stranke, iako mu nije bio nadređen u državnoj strukturi, ima za činjenicu da se kao korelat navodne moralne odgovornosti pojavljuje osuda javnog mnjenja, iako niko nikada, osim Mlađana Dinkića, nije doveo u pitanje moral Prvoslava Davinića. 

Odgovornost kao društvena kategorija imanentna je svakom društvu, ona je veoma značajna i za naše društvo koje još uvek nije jasno profilisano. Od te odgovornosti nikada nije bežao Prvoslav Davinić. On nije računao niti je bio spreman da prihavti pojavne oblike društvenog ponašanja u kome se ne samo dodiruju nego se međusobno prepliću, pa čak i slivaju pojedinačni i grupni interesi i to nosioca najviših državnih funkcija. 

Prvoslav Davinić ne snosi nikakvu moralnu odgovornost za funkciju koju je obavljao, jer nije imao nikakv moralni delikt, ne samo pred drugima, nego i pred samim sobom. Pitanje morala Prvoslava Davinića su postavili oni, kojima je ta kategorija heterogena i fluidna. 

Političku odgovornost je Prvoslav Davinić i te kako osetio. Bio je ministar samo godinu i po dana, a mogao je znatno više, jer je počeo vojne reforme i postavio je smernice za brži, progresivniji i ekonomičniji razvoj vojno-odbrambenog sistema Srbije i Crne Gore.

Naš politički sistem, ili bolje reći pojedinci koji su predstavljali taj sistem, pre svega šefovi političkih partija, ujedno i nosioci najviših funkcija u izvršnoj vlasti, uveo je jednu novu vanpravnu kategoriju odgovornosti koja proizlazi iz interesa partije i pojedinaca – neposrednu partijsku odgovornost. Taj poseban oblik odgovornosti koji i danas postoji i vrši se izvan pravnog mehanizma, najbolje je osetio Prvoslav Davinić. Od njega se tražilo da bude vojnik partije i da izvršava sve naloge, bez obzira da li su ti nalozi moralni, zakoniti, štetni, društveno prihvatljivi. Tako se i danas postupa i to ustrojstvo i nametanje volje stranačkih vođa je izraženo manje – više u skoro svim političkim strankama, koje se, nažalost, u našoj zemlji svode na interesne organizacije, koje vode računa samo o svojim pripadnicima i partikularnim interesima, a ne o državnim, nacionalnim i interesima građana. Prvoslav Davinić, ikao nije prihvatio tu vrstu odgovornosti, njene posledice još uvek oseća. Ova odgovornost, kao što je navedeno, postoji i danas i vrši se izvan pravnog mehanizma, izvan monopola vlasti i hijerarhije državnih organa. Ne treba posebno dokazivati da i danas neposlušni članovi stranaka, posebno oni koji obavljaju funkcionerske funkcije i kritičari društva nemaju pravo na mišljenje i stav koji su protivni vlasti, a ako ga iznose onda svi moraju proći kroz „toplog zeca“ naše Skupštine, ali i najviših nosilaca izvršne vlasti i njihovih pomoćnika, kao i prorežimskih medija, a biće i vivisecirani od strane nekih tabloidnih novinara!

Konačno, pravna odgovornost je prema Prvoslavu Daviniću bila najizrazitija, pa i najefikasnija. Posebno su u tome aktivnu ulogu imali državni organi krivičnog gonjenja (Vojnobezbednosna agencija, Vojna policija i Više javno tužilaštvo u Beogradu). Sa druge strane, upravo zahvaljujući pravnoj odgovornosti utvrđeno je da Prvoslav Davinić nije povredio ni jedan zakon, ni jednu pravnu normu, ni u jednom krivičnom predmetu. Istina, on je uslovno osuđen za plovno sredstvo koje javnosti nije bilo poznato, niti je to neko od nosilaca javne funkcije predstavio kao aferu. Kao što je analizirano on je rashodovani brod „Barkasa“, koji nije imao borbenu namenu, ustupio Republici Crnoj Gori, tadašnjoj članici Državne zajednice Srbija i Crna Gora,na čijoj teritoriji se i nalazio, a u svrhu obrazovne i namene sa humanim karakterom. To plovno sredstvo bi svakako pripalo Crnoj Gori i da ga nije ustupio, jer se nalazilo na teritorije te Republike. U tome se ogleda njegov „pravni delikt“. Iz ove sažete deskripcije proizlazi zaključak da nikakvu korist nije sebi pribavio, ali nije ni drugome naneo štetu. 

Kroz završene sudske postupke i jedan nepravnosnažno okončan u njegovu korist, proizlazi nekoliko zaključaka. Osnovni zaključak jeste da ponašanje Prvoslava Davinića nije bilo protivno bilo kojoj pravnoj normi, odnosno zapovesti ili zabrani sadržanoj u njoj. Sledeći zaključak je da se Prvoslav Davinić nije ponašao štetno za društvo ili pojedince, niti je ugrozio neka materijalna dobra, prava ili interese građana. Najzad, Prvoslav Davinić nije ni imao nameru da nanese bilo kakvu štetu državi ili bilo kome, a u pravnosnažno završenim krivičnim postupcima nije utvrđeno postojanje njegove krivice, kao subjektivne kategorije. Ukoliko nema krivice, nema ni odgovornosti kao subjektivnog elementa delikta. 

Kao da postoji usud u našoj zemlji koji se svodi na nepobitnu činjenicu da svi veliki ljudi moraju da stradaju, ukoliko se suprotstave „većim“ od sebe po položaju i moći. Tada se uopšte ne uzima njihov kvalitet, niti nekoga interesuje njihov dotadašnji život i uspeh,  već se čovek posmatra u trenutku, bez obzira što trenutak može da obmane. 

Prvi stradalnik ovog političkog vremena, posle petooktobarskih promena, a sigurno i najveći je Prvoslav Davinić. Taj politički „crni talas“ on je osetio na sopstvenoj koži, čije posledice još uvek traju. Njegova sudbina treba da bude poučna i primer generacijama sadašnjih i budućih političara, nosilaca najviših državnih funkcija, kako se ne treba odnositi prema državnom funkcioneru, političaru, intelektualcu par ekselans, koji je neistomišljenik i koji ne prihvata naloge koji su protivni njegovoj savesti, moralu i zakonu. 

Od pojave Prvoslava Pavinića na našoj političkoj sceni, kao prve i najveće žrtve proizvedenih afera, primenjuje se oprobani model diskreditacije i omalovažavanja nepodobnih ličnosti, u kontinuitetu afera i konflikata, često bez krajnjeg ishoda i sudskih odluka ili sa sudskim odluka koje se ne poklapaju sa očekivanjima spinera afera, bez kojih vladajuće stranke ne mogu da funkcionišu, jer bi u protivnom morao da postoji dijalog i argumenti, pa je proglašavanje nemoralnih, korumpiranih, kriminalaca, neprijatelja, izdajnika, jedino u čemu istrajavaju mnogi nosioci političke vlasti u našem distorzijskom društvu.

Prvoslav Davinić je osetio i još uvek oseća veliku nepravdu. Mnogi čitaoci su, siguran sam, takođe osetili nepravdu ove ili slične vrste, a neki će baš zbog pretrpljene nepravde biti imuni na opisanu nepravdu, sa mogućim konstatacijama: ipak je njemu lako bilo, bio je ministar, nije mu ugrožena egzistencija. Odgovor na eventualno takve konstatcije i sumnje nije moguće jednostavno dati, već je potrebna jedna šira analiza. Kako bi se izbegla nepotrebna dalja analiza upotrebiću supstitut očekivanog odgovora, u životnim situacijama u kojima čovek oseća nepravdu, pa ću se pozvati na velikana naše književnosti Mešu Selimovića, koji je rekao: „Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.“

U Beogradu, 30.12.2020. godine                     Advokat dr Dragan Pašić

Prijatelji sajta