DRAGAN PAŠIĆ: Povreda prava dugim trajanjem postupka

Privatizacija koncerna crne metalurgije „Sartid“ 2002. godine još nema epilog u istrazi pokrenutoj aprila 2013. protiv Nemanje Kolesara, tadašnjeg predsednika UO železare, njenog nekadašnjeg stečajnog upravnika Branislava Ignjatovića i bivšeg predsednika Trgovinskog suda u Beogradu Gorana Kljajevića, a pre mesec dana ušla je u treću godinu .

To je jedna u nizu istraga eventualne štete pričinjene državi, pokrenutih u različitim slučajevima, među kojima su i dve nabavke opreme za vojsku, a koji se već podugo raspliću. Ima i onih koji se javnosti čine nedorečeni, poput slučaja „EPS-EFT“, za koji od 2007. godine, kad je MUP podneo prvu krivičnu prijavu u vezi ugovora s početka 2000-ih, pa ni nakon nove prijave koju je 2013. podnela ministarka Zorana Mihajlović protiv vlasnika EFT-e Vuka Hamovića i Vojina Lazarevića i nekoliko bivših rukovodilaca EPS-a, nema konkretnijih informacija o eventualnom toku.

Recimo, deo istrage afere Mobtel, u slučaju braće Karić i njihove sestre Olivere, traje od 2006. godine, a od 2010. protiv bivšeg episkopa raško-prizrenskog Artemija Radosavljevića, raščinjenog arhimandrita SPC Simeona Vilovskog i direktora Eparhijskog centra „Rade Neimar” Predraga Subotičkog, u vezi trošenja novca namenjenog za obnovu srpskih svetinja na Kosmetu. U prošloj deceniji veoma dugo, šest godina, trajala je istraga „afere aerodrom“ protiv bivše ministarke saobraćaja Marije Rašete Vukosavljević, koja je pre dve godine oslobođena optužbi, a četiri godine vođena je istraga protiv Nemanje Kolesara i Zorana Janjuševića u vezi privatizacije cementare „Novi Popovac“, a krajem 2010. godine tužilac je odustao od gonjenja, pa je postupak obustavljen.

To su samo neki najpoznatiji slučajevi u javnosti, ali najduže, oko osam godina, trajala je istraga fudbalskih transfera protiv pevačice Svetlane Ražanatović, kao predsednice FK „Obilić“, koja je posle podizanja optužnice 2011. godine, zaključila sporazum o krivici sa Tužilšatvom.

-Ima mnogo slučajeva i pravnih situacija u kojima nekada sudske, a sada tužilačke istrage traju dugo, smatra advokat Dragan Pašić.

– Kod nas postoji samo deklarativno pretpostavka nevinosti. Kada bi se ta pretpostavka stvarno primenjivala, u praksi bi to značilo da se istrage sprovode u razumnom roku, što pre. Posebno to važi za predmete koji su pritvorski-naglašava Pašić u svom pravnom stavu o ovom pitanju.

Šta se dešava, šta čine državni organi, policija, tužilaštvo i sud, odugovlačenjem istrage, krivičnog progona? Pa povređuju osnovna ljudska prava koja su zagarantovana u međunarodnim dokumentima i u našem unutrašnjem pravu. Tako Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda govori o pravu na pravično suđenje koje podrazumeva i pravo na suđenje u razumnom roku, a koje se potvrđuje, između ostalog, u odredbi člana 14. Zakonika o krivičnom postupku po kojoj je sud dužan da postupa i da postupak sprovede bez odugovlačenja i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. To isto je i u ustavnom pravu zajemčeno članom 32 st 1 Ustava Srbije. U praksi, i pored toga, imamo i situacije da istrage traju godinama.

Šta onom ko je pod istragom znači situacija u kojoj prođu godine do odluke tužioca o tome ima ili elemenata za optuženje?

– U javnosti je poznato više slučajeva gde istrage traju po nekoliko godina, ponekad četiri-pet godina, pojedine i duže. To je zaista neprimeren rok i ti ljudi su, bez obzira na konačan ishod postupka, već osuđeni. Teško je živeti pod takvom tenzijom, osudom javnosti, krivičnim progonom, političkim progonom. Nijedan čovek nije imun na takvu situaciju. Samim tim što se protiv nekoga vodi krivični postupak, on je limitiran u ostvarivanju nekih prava, recimo, ne može da obavlja neku funkciju jer se traži uverenje da se ne vodi krivični postupak, ne može da bude biran da obavlja neku dužnost u državnim institucijama ,znači,već je na neki način osuđen. Zbog toga je bitno da se istraga, u krajnjem i celokupan krivični postupak do pravosnažne presude, okonča u razumnom roku.

Šta preostaje licima prema kojima se primenjuje krivični progon, a traje veoma dugo?

Preostaje im da iskoriste ono što im dozvoljava Zakon o uređenju sudova, a to je da podnesu zahtev za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku, koji sadrži i zahtev za otklanjanje posledica. To znači da ukoliko neposredno viši sud utvrdi da je nečije pravo povređeno, onda daje nalog i rok nižem sudu za otklanjanje te povrede i na taj način se postiže neka satisfakcija.

U fazi istrage se to svodi na podnošenje pisane urgencije tužiocu, koji je neposredno pretpostavljen postupajućem zameniku, a u krajnjem je moguće podneti i disciplinsku prijavu jer to predstavlja disciplinski prestup, tešku povredu službene dužnosti. U praksi se, međutim, vrlo retko dešava da se sankcioniše postupak tužioca odnosno zamenika tužioca zbog toga što sporo sprovodi istragu ili ne sprovodi istragu , nego ostavlja tako otvoren predmet. To su vrlo retke situacije. Tužilaštvo ima odgovor koji nije prihvatljiv sa stanovišta odbrane, a to je da su opterećeni velikim brojem predmeta, da se uvek pojavljuju neki prioritetni predmeti koji potiskuju druge prema kojima postupaju. To je ta situacija gde oni nalaze opravdanje zašto ne postupaju dovoljno brzo. Moram da primetim da se zbog neprimereno dugog trajanja istrage, ne pozivaju na odgovornost tužioci, kao ni ranije istražne sudije kad je bila sudska istraga.

Činjenica je da duže traju istrage prema licima koja su na slobodi, ali ima slučajeva da se ni prema licima koja su lišena slobode i nalaze se u pritvoru, istrage ne sprovode adekvatnom brzinom, a zakon je jasan- svaki pritvorski predmet je hitan.

S druge strane, nisu retke kritike da odbrana često, baš u postupcima protiv okrivljenih za zloupotrebe ovlašćenja u ekonomsko-finansijskoj oblasti, zloupotrebljava procesna prava radi odugovlačenja postupka, sa ciljem da eventualno dođe do zastare gonjenja.

Sigurno je da ima opstrukcije i od strane odbrane, ali taj izgovor ne treba da bude opravdanje za nepostupanje tužioca i sudije, jer i tužilaštvo i sudovi imaju mehanizme koje propisuje Zakonik o krivičnom postupku i drugi pozitivni poropisi, gde oni i te kako mogu da se bore protiv te opstrukcije tako da preostaje da primenjuju procesne pravne norme i svakako da istrajavaju u tome, tako da je to samo izgovor. Ako ima takvih slučajeva onda su oni pojedinačni, to nije pojava, a prema takvim predmetima treba jasno da se odrede tužilaštvo i sud u smislu primene Zakonika o krivičnom postupku i drugih propisa. Prema tome, to je samo opravdanje za njihovo nepostupanje, eventualni nerad i jedan nemaran odnos prema predmetima kojima su zaduženi.

SLUČAJ OKRIVLJENOG BIVŠEG MINISTRA ODBRANE SCG PRVOSLAVA DAVINIĆA

Advokat Pašić navodi kao jedan od najpoznatijih, slučaj svog branjenika bivšeg ministra odbrane SCG Prvoslava Davinića, protiv koga je pokrenuto šest krivičnih postupaka, od kojih su tri pravosnažno končana oslobađajućim presudama.

Trenutno najveći proces protiv Davinića vodi se po optužnici za „satelit”, kojom ga Tužilaštvo tereti za zloupotrebu službenog položaja 2005. godine, a navodi se da je „protivno Uredbi o pokretnim stvarima za posebne namene Ministarstva odbrane, bez saglasnosti Uprave za budžet i finansije MO, Pravne uprave MO i bez saglasnosti Direkcije za imovinsko pravne poslove MO, potpisao ugovor sa izraelskom kompanijom ‘Imidžset internešnal’ o zakupu satelita i pričinio štetu Srbiji, od oko 36 milina evra“. Davinić negira da je dokument, koji je kao ministar Zajednice Srbija i Crna Gora, potpisao sa Izralecima bio ugovor, već , kako tvrdi, samo nacrt, koji nije bio obavezujuć ni za tadašnju državnu zajednicu, a pogotovo posle njenog gašenja, nije bio obavezujuć za Srbiju.

Prema Daviniću već deset godina traje krivični progon, napominje Pašić i naglašava da je to neprimereno.

-Gospodin Davinić je do 2005. godine bio ministar odbrane tadašnje Zajednice Srbija i Crna Gora, a sad je 2015. godina. Za deset godina svi postupci koji su protiv njega pokrenuti mogli su i morali su da se reše i da dobiju pravosnažni sudski epilog. Tri predmeta su još otvorena: „satelit“, „Jugoimport mont– naoružanje u Crnoj Gori, oba u fazi suđenja u prvom stepenu i „barkasa“, brod u Crnoj Gori, koji je u fazi žalbe u trećem stepenu. U predmetima protiv njega istrage su takođe trajale dosta dugo, a i suđenja posle podizanja optužnice. Ima više razloga zašto je to tako, a sigurno je jedno, da tu odbrana ne vrši niti je vršila opstrukciju. Neki razlozi su objektivne prirode, bilo je nekoliko reformi i reorganizacija pravosuđa. Ali ,svakako, nije to primarni razlog, posebno kad su tako osetljive stvari. Kad se već vode postupci onda treba da se okončaju u razumnom roku. NJemu je već naneta šteta, a tu je i presija, jer on je već deset godina stalno po sudnicama, stalno u situacijama da se brani, daje odgovore novinarima, obrazlaže svoju odbranu.

Sad smo u situciji da posle deset godina konstatujemo nešto što smo mogli odmah na samom početku,a to je da se u pozadini ovih sudskih postupaka kriju u stvari politički progoni, da su to politički motivi. Umesto da pravosuđe to prepozna i da reaguje promptno, brzo, u zakonito sprovedenom postupku da utvrdi da li ima dovoljno dokaza ili nema za određeno delo koje mu se stavlja na teret, ono je ,nažalost, inertno, upotrebiću žargonski izraz, razvlači gospodina Davinića kroz te sudske postupke-navodi Dragan Pašić

Afera satelit“

U slučaju satelit‘ potpuno se apstrahuje činjenica da je naša država sa Izraelom postigla dogovor oko kompenzacije određene opreme koja se koristi, na primer, u vatrogasnim jedinicama, u jedinicama za protivgradnu zaštitu i druge opreme različite namene, u ukupnoj vrednosti oko 30 miliona evra. Posebno se prenebregava da je međunarodna arbitraža obavezala našu državu da plati određeni iznos izraelskoj kompaniji sa kojom je trebalo da se zaključi ugovor o zakupu satelita, kao i to da ne bi iznos odštete bio 36 miliona evra, nego znatno niži, da se na vreme reagovalo. Jednim , da tako kažem, neodgovornim pristupom ljudi koji su vodili državu došlo je sada do iznosa od oko 36 miliona evra. Osim toga, satelit nije namenjen samo za odbrambene svrhe već ima opštu namenu, i da se pristupilo zaključenju ugovora i realizaciji toga i te kako bi naša država imala od toga koristi, jer može da se primenjuje za saobraćaj, infrastrukuturu, vodoprivredu, maltene u svim segmetnima u kojima je potreban neki poseban nadzor, praćenje situacije, vazduha, tamo gde se lansira . To u vezi zakupa satelita bilo je političko pitanje , politička odluka o čemu su odlučivali tada najviši državni organi, ali neko se našao da proceni da to nije bilo dobro za državu i da bi to predstavljalo štetu državi. Čak i da je zaključen ugovor o zakupu satelita, a nije, moj branjenik Prvoslav Davinić i ja mislimo da bi to bilo višestuko korisno za našu državu. Stvoren je utisak, takav je odijum javnosti, da se tu radilo o nekom sumnjivom poslu od kog naša država ne bi imala nikakvu korist već samo štetu, što je izuzetno pogrešna percepcija. Kod nas je, nažalost, postala neka praksa da smenom političke nomenklature, uvek ona prethodna, sa aspekta vladajuće, nije političke odluke ni političke poteze donosila na način na koji aktuelna vlast smatra da je trebalo“, zaključuje Dragan Pašić.

Foto: Medijacentar

Prijatelji sajta