Građani protiv takse za RTS

Upravni odbori Radiotelevizije Srbije i Radiotelevizije Vojvodine odlučili su da taksa za javne servise od 1. januara 2016. godine bude 500 dinara, a tim povodom oglasio se Centar za zaštitu potrošača Forum iz Niša i zatražio da se odustane od uvođenja te dažbine.

Forum ,u otvorenom pismu RTS, ocenjuje da u ovom trenutku nema opravdanja za uvođenje još jednog nameta građanima Srbije.

Predočavanjem da 3,5 miliona građana imaju dugove za struju, asocijacija podvlači i to da prosečna zarada pokriva dve trećine prosečne potrošačke korpe,a u pojedinim regionima svega jednu trećinu.

Na priču o njegovom veličanstvu- javnom servisu koji zbog svetinje nezavisnog objektivnog informisanja mora da se plaća taksom preko strujomera koja će to, gle čuda, beskompromisno garantovati, dok finasiranje iz budžeta koji građani ionako već pune nebrojenim nametima i šakom i kapom, nosi opasnost od uticaja vlasti, teško da neko može da nasedne.

U vezi s ovim pitanjem valjalo bi se svakako prisetiti i ostalih dobro poznatih reagovanja javnosti, ukazivanja pre svega na činjenice da ogroman deo stanovnika Srbije već plaća gledanje programa RTS-a, kroz pretplatu za total-tv i digitalnu ili kablovsku televiziju.

Otvorenim pismom Centar za zaštitu potrošača Forum iz Niša traži od RTS i RTV da poštuju Zakon o zaštiti potrošača i formiraju savetodavna tela u kojima će biti zastupljeni predstavnici organizacija potrošača koji bi se izjašnjavali o predlogu da se uvede taksa za Javni servis. Oni navode i da „u Evropi postoji trend ukidanja pretplate za javni servis“.

Iz RTS-a odgovaraju da je Skupština Srbije donela Zakon o javnim servisima kojim je utvrđeno da postoji taksa i da njen iznos mora da se odredi do 30. juna, a da oni samo poštuju taj zakon i postupaju po njemu.

Jednostavno i jasno obrazloženje.

Građanima, na drugoj strani, to i nije neki argument, jer znaju dobro, da taj propis nije ni božanski ni nepromenljiv, kao i koliko je natezanja oko svega bilo. Kao da se od 2001. godine, za poslednjih deceniju i po, Srbija nije nagledala propisa donošenih u različitim periodima uz hvalospeve tadašnjih vladajućih većina, a ispostavljalo se da su u praksi bili dobri samo za interese malobrojnih , ali ne i za većinu građana.

Posezanje raznih vlasti za kačenjem kojekavih finansijskih obaveza uz strujomere koje građani moraju da imaju u objektima, preraslo je od prošle decenije, pogotovo kad je reč o instalisanju dažbine za RTS, u svojevrsnu naviku bez pokrića. Štaviše, niko i ne pomišlja da argumentovano obrazloži šta to nije moglo nikako da se vidi na RTS-u dok se finansirao iz budžeta, ali je prošlo zahvaljujući naplati pretplate od decembra 2005. do avgusta prošle godine, a da nije reč o neobičnim modnim stajlinzima, pogotovo onim koji su ponekad nalik parodiji na tužne priče putem kojih „ulaze“ u domove prosečnog domaćinstava .

Finansijska slavina za RTS još dok je postojala u formi pretplate, takođe od veselih čak 500 dinara, već se pokazala i kao neopravdano i kao nepravedno zahvatanje od građana, koji su, ogromna većina, siromašni, grcaju pod teretom brojnih fiskalnih nameta za sve i svašta, ali i pod svakodnevnim poskupljenjima životnih potrepština.

Nije, uostalom, mali broj građana koji uopšte ne žele da imaju preskupi RTS u svojim sirotinjskim kućama i zastarelim tv aparatima, ali i onih koje inače ne zanimaju programski sadržaji te televizije ,čak ni dično kapitalno ostvarenje „Selo gori, a baba se češlja“, ni n-ta repriza serija „Bolji život“, „Porodično blago“, „Gore dole“, „Pozorišta u kući“, „Kamiondžije“…

Iskustveno se pokazalo kao potpuno neprimereno to dodatno opterećivanje stanovništva koje već veoma teško živi, koje je zbog nemaštine, u sve većem procentu krezubo, bezubo i očajno jer su im sve nedostupnije čak i najosnovnije stvari. Osim toga nikad nije suvišno podsećanje na veliki problem nezaposlenosti, na one koji će na te grane pre ili kasnije izvesno dospeti, na rastuću sirotinju vidljivu na svakom koraku.

Bilo bi poželjno da vlast jasno saopšti svoj stav o tome smatra li da građani Srbije uopšte imaju pravo da se izjasne da li žele ili ne žele da gledaju program RTS-a. Ako neće da ga gledaju, bilo da je nazvan javni servis, RTS, ili kako god, zašto bi mu od svoje sirotinje pa i bogatstva poklanjali 500 dinara mesečno? Ukoliko pošto –poto mora da se nametne taksa za RTS, neka je plaća onaj ko hoće da ga gleda. Čitava priča je, kad se sve realno sagleda, pomalo i bizarna…

Prijatelji sajta