Milosavljević: Odštete plaćaju građani

BIVŠI TUŽILAC ALEKSANDAR MILOSAVLJEVIĆ: O „TANKIM“ OTUŽNICAMA

Posle nedavne pravosnažne oslobađajuće presude u odnosu na dvadest troje poslovnih ljudi koji su bili optuženi u slučaju u javnosti nazvanom „stečajna mafija“, može se očekivati da će ljudi koji su bili pritvarani, zatražiti odštetu, dok će na teret budžeta pasti troškovi odbrane i ovog postupka koji je trajao 9 godina, od pokretanja do odluke Apelacionog suda, objavljene pre mesec dana.

Po jednom okrivljenom u ovom procesu troškovi odbrane i postupka procenjuju se na desetine hiljade evara, a kod nas odšteta po danu neosnovanog pritvora, prosečno iznosi oko 50 evra do oko 100 evra.

Od okrivljenih u slučaju „stečajna“ koji su pravosnažno oslobođeni, u pritvoru je najduže bila bivša direktorka Poštanske štedionice Jelica Živković, oko dve godine i tri meseca, direktor „Eko produkta“ Milinko Brašnjović dvadesetak meseci, vlasnik „Gemaksa“ Đorđo Antelj proveo je u pritvoru pet meseci…

U poslednje dve godine izrečene su oslobađajuće presude u nekoliko čuvenih procesa, vođenih protiv ukupno pedesetak okrivljenih, više ili manje „zvučnih“ imena, među kojima i protiv bivše ministarke saobraćaja Marije Rašete Vukosavljević (afera aerodrom procesuirana krajem 2004. godine), bivšeg ministra odbrane Prvoslava Davinića i vlasnika firme za proizvodnju vojne opreme Mile Dragić ( proces za „pancire“ septembar 2005.), protiv gradonačelnika Zrenjanina Gorana Kneževića (afera „građevinsko zemljište“ iz oktobra 2008.), proces direktoru Kolubara, Draganu Tomiću (afera „mala Kolubara“ iz oktobra 2011.)… Većina okrivljenih u ovim procesima proveli su po nekoliko meseci u pritvoru.

Zbog zamašnih odšteta koje dobijaju oni koji su neosnovano čamili u ćelijama, troškova odbrane, kao i troškova postupka koji posle oslobađajuće presude padaju na teret budžeta, javnost uvek iznova postavlja pitanja o tankim optužnicama, ko će da plati sve te odštete, kao i ima li osnova da u nekim slučajevima država traži da se regresira od sudija i tužilaca koji su istrajavali na dugom trajanju pritvora.

Bivši tužilac Aleksandar Milosavljević, sada advokat, kaže da je odgovor jednostavan- sve takve odštete plaćaju se iz budžeta, platiće ih građani Srbije, a s tim uvezi ukazuje i da su baš ovi pobrojani slučajevi krajnje bombastično i senzacinalno praćeni u medijima, pogotovo u trenutku hapšenja i pokretanja istraga.

– Što se tiče kvaliteta optužnica to jeste nešto što se realno mora staviti na teret tužiocima. Međutim, nije da ih pravdam, jer su moje bivše kolege, ali u vreme dok sam radio u Tužilaštvu, ipak nije bilo toliko mnogo „medijskih suđenja“. Znači u svim pobrojanim predmetima prvo što je urađeno, sve je prvo objavljeno u medijima, u prvom trenutku od hapšenja bombastično svi mediji zvone o tome, a na kraju ste uz sve ostalo, u medijima mogli da saznate i kaznu koja je predviđena za to neko krivično delo. Nekoliko dana nakon toga postaje jasno da tužilaštvo i policija tek počinju da prikupljaju dokaze. Te stvari tretiraju se i dalje kroz medije na način koji apsolutno ne doprinosi ničemu, a pogotovo ne tačnom sagledavanju činjenica koje su vezane za sam krivični postupak, a ni utvrđivanju dokaza koji bi eventualno potvrđivali to što tužilac tvrdi. Zašto to mislim? Evo da sagledamo jednu situaciju- uhapšena je, recimo, neka javna ličnost stavljena u pritvor i tamo odleži koliko odleži. Prva greška je to što i Tužilaštvo i policija, po pravilu, skupljaju dokaze tek kad je osoba u pritvoru. Pritvor je mera za obezbeđenje prisustva okrivljenog i za neometano vođenje krivičnog postupka. To je činjenica koja je, mislim, u našem sistemu davno zaboravljena. U Americi postoji jedan institut nazvan- izlazak uz kauciju. Smatram da nešto poput toga mora da se osmisli i u našem sistemu da bi se izbeglo takozvano medijsko suđenje, posebno zbog toga da bi se tužiocu i istražnim organima omogućilo da neometano i bez pritiska javnosti vode krivični postupak.

istock_000021005318medium-1280x960

Po Milosavljeviću, postoji i „sistemski problem“, odnosno, jer se suviše često menjenjuju zakoni u svim oblastima, maltene kad god nešto ekstremno iskrsne menja se postojeći zakon za tu oblast, donosi novi.

-Sistemski problem je u tome što smo ovde davno utvrdili da zakoni nisu problem. Vrlo često od zakonodavaca i izvršne vlasti čujemo da su doneti zakoni i tome je rešen određeni segment društvenog života na adekvatan način i sada je sve najlepše-kaže Milosavljević. -Konkretan primer je kad je onaj momak sleteo automobilom u Dunav i kad je poginulo troje mladih. Posle toga kreće medijska hajka. Ubrzo ministarka izlazi sa idejom da se postroži zakon o saobraćaju. Otrilike, koliko vidim, ideja je da se u jednom trenutku zabrani svim mlađim od 40 godina da voze i bicikl. To je malo suludo. Nije problem u zakonima. Tvrdim da su mnogi zakoni koji su važili nekada, a zamenjeni su navodno boljim, u stvari bolji od tih koji su ih nasledili, ali je problem u primeni i to u svim oblastima života, pa i u pravosuđu.

Tako bi izmena Zakonika o krivičnom postupku i Zakona o tužilaštvu objektivno trebalo da doprinese većoj efikasnosti i to je, nesporno, bilo u nekom trenutku na tragu. Ali, ispod svakog zakona standardno ima formulacija za primenu ovog zakona nisu potrebna nikava dodatna sredstva.To je najveća glupost koju ozbiljan čovek može da uradi. Ne možete nekom da učetvorostručite posao, a da kažete to će da radi isti broj ljudi. To je nemoguće.

Imamo i sistemsku odredbu koja kaže da je tužilatšvo samostalno.

-A da li je naše tužilaštvo samostalno? Usudio bih se da kažem da samostalnost kao kategorija koja je poprilično bezobalna i priličnio diskutabilna, u punom smislu te reči ne postoji nigde na svetu kada je Tužilaštvo u pitanju. Ali ono što je kod nas primetno u bilo kom periodu i bilo koja da je vlast u tom nekom peridu, to je da je tužilaštvo uvek vrlo i previše blisko izvršnoj vlasti i vrlo često je instrument kojim izvršna vlast sprovodi određene svoje postupke i pravda odrđene postupke i sprovodi politiku. Mislim da Tužilaštvu samo treba da se dopusti da ima položaj koji mu pripada po zakonu, a to je da je ono policiji šef, a ne policija njemu. Siguran sam da bi jednom takvom promenom uzrokovali i daleko manji broj optužnica koje imaju problem i da budu potvrđene i da kasnije bude manji broj oslobađajućih presuda. Mada, treba i to reći, po statističkom podatku koji je relativno svež, a nisam siguran da je najprecizniji, još uvek je relativno malo optužnica gde dolazi do oslobađajuće presude, negde desetak posto ukupnog broja. To nije mnogo, u zapadnim sistemima taj procenat je viši. Po nekom mom viđenju taj procenat bi možda trebalo da je veći jer mislim da je i sud pod pritiskom broja optužnica koje realno možda ne zadovoljavaju elementarni minimum kvaliteta.

Ako toga ima, onda je valjda umesno pitanje, otkud takve optužnice u sudnicama?

Trebalo bi videti kakve posledice trpe pojedinci zamenici tužioca koji se usude da urade nešto što bi bilo objektivno, protivno nečemu što je opšti stav, opšti društveni stav. Trebalo bi videti koliko je taj opšti društveni stav izražen kroz medije od uticaja na samo tužilaštvo. Ubeđen sam da ima popriličan broj tužilaca koji u jednom trenutku tuže nešto u šta baš i ne veruju, uz jednostavan rezon-bolje da ja to tužim pa neka sud oslobodi, nego da ne tužim da dođem u sukob sa svojim šefovima i imam zbog toga posledice. Optužujući nekog na osnovu nekih stvari za nešto u šta možda lično i ne veruje tužilac sigurno ne krši zakon, pitanje je, dakle, samo šta lično stvarno misli o tome šta su tužili.

Dok sam bio zamenik tužioca predlagao sam da u principu, u svakom predmetu u kom pritvor traje, a pri tom okrivljeni bude pravosnažno oslbođen, da ne mora da bude regres prema zameniku i sudiji, ali da ti ljudi tek tako ne napreduju. Trenutno u Tužilaštvu postoji popriličan broj zamenika koji su potpisali popriličan broj optužnica na osnovu kojih su donete oslobađajuće presude, a vrlo visoko su pozicionirani u hijerarhiji Tužilaštva. O tome bi možda trebalo da se razgovara. Znači, dešava se da napreduju neki ljudi koji tuže sve i svašta, dobijaju oslobađajuće presude, a oni koji ukažu da nešto nije za utuženje ili zato što nema dovljno dokaza ili da nije za to delo nego neko drugo delo, po pravilu budu diskriminisani i trpe posledice.

Mislim da je rešenje u tome da se ljudi puste da rade svoj posao samostalno i siguran sam da će dobar deo njih veoma kvalitetno raditi svoj posao na dobro svih nas. Samo kažem da mi treba da imamo veću veru u sudije i tužioce, u sve ljude. Treba skloniti neke ljude koji objektivno su kočničari, ali oni su u velikoj manjini i kad bi se onim ljudima koji rade časno i pošteno svoj posao dalo da imaju malo više vere i sampouzdanja, mislim da bi svi funkcionisali mnogo bolje

Cvejić: Prsti dnevne politike

Advokat Aleksandar Cvejić smatra da se Srbija ni u 21. veku ne libi onog čemu su, kako kaže, bile sklone sve vlasti od ‘45. prošlog veka naovamo, a to je da sebe na svaki način pokažu boljim u odnosu na svoje prethodnike.

– Ima, dakle, postupaka koje je pokrenula dnevna politika, da bi neko za svog političkog protivnika mogao da kaže da je lopov da je povezan sa kriminalnim radnjama i bez obzira što to može i da bude tačno, postupak se ne vodi zbog toga da bi se istražila korupcija i da bi se, ako ne iskorenila, što je naravno nemoguće, ali makar umanjila, nego se vodi zbog toga da bi se pokazalo da su oni pre nas loši, a da smo mi sunce sjajno i zlatni. Po tome su sve naše stranke koje su vladale od ‘45. prošlog veka naovamo, uglavnom iste. Uvek je lopov neko drugi, jedina je razlika bila u Titovom periodu što je Komunistička partija bila pa su se između sebe tukli. Inače zna se koliko su skupi krivični postupci.

Prijatelji sajta