Pokojnom Jusi u pomen

POVODOM SVETSKOG DANA SOCIJALNE PRAVDE

Stidljivo i tek ponekad ispružene ruke, sedela je ta mršava starica, senka u crnom, na nekoj kartonskoj kutiji, na samom uglu Ulice olobođenja, nedaleko od beogradskog Trga Dimitrija Tucovića, poznatijeg kao Slavija.

Nikad nije progovarala, ali se uvek čulo tiho- hvala, kad spustite neki dinar u kartonsku kutijicu pored nje, a ako joj kojim slučajem ostavite novčanicu od sto ili dvesta dinara, pogleda vas široko otvorenih očiju, toplo, kao da ste joj carstvo dali, i istog momenta pokupi se i ode. Negde.

Očito je velika muka dovodila tu i čim bi dobila „dovoljno“ novca za taj dan, sklanjala se. Kakva li je sudibna dovela do toga, gde li je odlazila, je li imala ikoga da je primi negde, da se ogreje, opere, prenoći?  Odavno se ne pojavljuje na tom trgu niti igde u centralnim beogradskim ulicama, pa ili je našla nekakvo udomljenje ili je jednostavno više nema.

Svako mesto, svaka naseobina na svetu ima i neke takve svoje pojedince posebne sugrađane, stalne ili povremene, putnike namernike, komšije svima, koje praktično možda niko nikad stvarno ne upozna. Ali svi ih znaju, primetni su odmah, jer nigde ne žure i čine se često kao  izaslanici s „one strane“, pustinjaci, dobri duhovi koji prebiraju mrve dobrote u ostalima, uporno ih traže i iskušavaju. Svi znaju njihovu muku i potrebu. Mnogi možda nikad ne bi ni pomislili da stanu sa kutijom ispred sebe, na trgu ili pred svetinju, bilo gde, tražeći koji dinar rečima, rukom, pogledom, ćuteći, da mogu išta drugo da učine za sebe ili nekoga do kog im je stalo mnogo više nego do sebe, da u tom mestu postoji , recimo, neka narodna kuhinja. Neki od njih su lutalice, beskućnici. Nekako su to postali i sve što žele je nekakva sigurnost, bilo kakav krov, bar povremeno, neko mestašce gde mogu da se sklone od hladnoće, od kiše, snega, a da to nisu putničke čekaonice  na železničkim stanicama, koje su im još jedino preostale.

U Sremskoj Mitrovici je neko pokrenuo incijativu za prikupljanje građanskih priloga  kako bi na centralom  gradskom trgu u tom mestu, podigli spomenik- statuu u prirodnoj veličini tamošnjem poznatom prosjaku  sada počivšem Jusi, koga icijatori ideje, nazivaju, „dobrim duhom grada“, javlja RTV N1!

Barem na Dan socijalne pravde, a i inače, nije suvišno da se svi zapitaju, pa i inicijatori  da porazmisle -da li bi Jusa želeo takav spomenik.  Možda bi Jusa, kao svaki dobri duh tolerancije, kao mali čovek, više voleo da Mitrovčani, ako su već došli na ideju da ga spomenikuju,  od tih dobrovoljnih priloga ,na gradskom trgu  postave trajno kasu za ekstremno siromašne,  opreme neki  kutak za svoje socijalno najugroženije sugrađane, doživotne namernike u velikoj potrebi i takav objekat, recimo, narodnu kuhinjicu – vajat,  nazovu njegovim imenom. Takvu neku vrstu spomenika da podignu – pokojnom Jusi u pomen.

Zamislite, uostalom, na tren da ste- prosjak, a sve da vas okolina tako i ne doživljava, da li biste poželeli da vam podignu spomenik- statuu u prirodnoj velični, da li bi to želela vaša rodbina, deca,unuci, pa deca vaše dece, pa njihovi unuci…? Sasvim druga priča je kada pokrenu dobročinstvo pod vašim imenom i pomognu nekom u velikoj egzistencijalnoj nevolji da ne dođe u situaciju da prosi.

Dobro je što se Mitrovčani sećaju dobrog duha grada“ Juse i što žele da ga ovekoveče.

Dobro je, jer su već zaboravili velike Mitrovčane pesnika i prevodioca Đorđa Markovića Kodera, čuvenog političara, u vreme vladavine Obrenovića, predsednika Vlade i ministra policije Nikolu Hristića, znamenitog fudbalera Franju Gilera „Jožu“ jednog od najboljih jugoslovenskih fudbalere svih vremena

Spomen obeležja u rodnoj Mitrovici još čekaju:

IlarionRuvaracIlarion Ruvarac (Sremska Mitrovica, 1. septembar 1832 — manastir Grgeteg, 8. avgust 1905) je bio srpski istoričar, sveštenik, arhimandrit fruškogorskog manastira Grgeteg, rektor Karlovačke bogoslovije i akademik.[1] Smatra se za jednog od začetnika kritičkog pravca u srpskoj istoriografiji. Rođen je u Sremskoj Mitrovici gde postoji njegova rodna kuća.Osnovnu školu završio je u Starom Slankamenu i Starim Banovcima gde je i proveo detinjstvo. Šest razreda gimnazije završio je u Sremskim Karlovcima a sedmi i osmi u Beču. U Beču se razvila kod njega težnja za proširivanjem znanja o srpskoj istoriji. Već u Karlovcima gde su mu predavali Jakov Gerčić, poznavalac svetske istorije i Aleksandar Stojačković, pisac prvih rasprava iz srpske srednjovekovne istorije, stekao je dobru osnovu za poznavanje i proučavanje istorije. U Beču je studirao prava između 1852. i 1856, istovremeno se baveći i istorijom. Interesovao se za proučavanje istorijskih izvora i komparativno proučavanje narodne tradicije.

Zamonašio se u Krušedolu i dobio monaško ime Ilarion 1. januara 1861. godine. Godine 1872. postao je profesor Karlovačke bogoslovije. Znao je latinski, grčki, nemački a služio se i italijanskim i mađarskim jezikom. Može se reći da je Ruvarac prvi obrazovani srpski istoričar. Postavljen je za arhimandrita manastira Grgeteg 1874. a sledeće godine za rektora Karlovačke bogoslovije. Zbog sukobljavanja sa patrijarhom Germanom Anđelićem 1882. je uklonjen iz Karlovca sa mesta rektora. Prvo je sklonjen u manastir Grgeteg a potom je poslat za mandatara temišvarske eparhije, ali je odbio da bude vladika. Vratio se u Grgeteg gde je ostao nastojitelj do kraja života. Manastir je obnovio i unapredio. Tu se intenzivno bavio naučnim radom. Poznat po svom nepokolebljivom stavu u brojnim polemikama često je zapadao u neprilike, ali je i dobijao brojna priznanja. Godine 1869. izabran je za članak Srpskog učenog društva. Postao je jedan od prvih redovnih članova Srpske kraljevske akademije 1888. godine.

Njegov istoriografski rad predstavlja period borbe za kritičku istoriografiju u srpskoj nauci. Ovaj pravac je na kraju i prevladao. Obračun sa romantičarima izvršen je pre svega na polju proučavanja srednjovekovne srpske istorije. Prednost kritičkih istoriografa bilo je veliko stručno obrazovanje koje predstavnici romantičarskog pravca uglavnom nisu imali. Najžešće polemike vodio je upravo sa glavnim predstavnikom romantičarske struje Pantom Srećkovićem.

MarkovickoderĐorđe Marković Koder (Sremska Mitrovica, 1806 — Novi Sad, 18/30. april 1891) je bio srpski pesnik i prevodilac.

Imao je trideset godina kad je kao pravnik, „jurat“, iz Pešte 4. juna 1836. uputio jedno pismo Vuku koje se i sad čuva u Akademiji u Vukovoj zaostavštini i potresno nas podseća na čitav jedan prohujali svet. Marković je Romoranku objavio dvadeset i šest godika posle pisma Vuku. Tih četvrt stoleća, između 1836. i 1862, on je prolutao svetom, ne samo po Evropi nego i po obližnjim delovima Azije i Afrike, da ne pominjemo južnoslovenske krajeve. Sve te zemlje on je prešao pešice, od naselja do naselja, od konaka do konaka, nadničeći ili zadržavajući se povremeno po gradovima gde je nalazio efemerne službe da prezimi, da bi ga c proleća nakon lutanja opet išao sve dalje i dalje.

Njegovi savremenici tvrde da je govorio i pisao mađarski, nemački, starogrčki, novogrčki, latinski, francuski, italijanski, turski, arapski, persiski i jermenski. Ako se sme zaključivati po imenima koje navodi na pretposlednjoj strani svoje knjige, gde pominje Njutna, Bekona, Šekspira, Laplasa, Humbolta i „Pančića travouka“, njegovo je znanje bilo doista prostrano i raznovrsno.

Bio je eve i svašta u tim lutanjima: čak i dragoman, konsularni tumač u Carigradu. Zatim je otišao u Anadoliju. Beše „prvi Srbin koji je bio na razvalinaša Troje… i koji je onde zapisao svoje ime srpski, ćirilicom, na ruševinama što se sada iskopavaju“. Pohodio je iekoliko puta jermenske i persiske krajeve i Afriku sve do pustinja i oaza. Uvek apostolski i siromaški.

Nikola_Hristić_1Nikola Hristić (Sremska Mitrovica, 10. avgust 1818 — Beograd, 26. novembar 1911) je bio srpski političar, ministar i predsednik Vlade. Prešao je u Srbiju 1840. godine i zaposlio se u državnoj službi, kao činovnik u pravosudnoj, pa policijskoj struci. 1856. godine postaje upravnik varoši Beograda. Po povratku kneza Miloša 1859. godine zakratko je smenjen, ali ga Miloš vraća na isti položaj. Knez Mihailo Obrenović ga uzima za ministra unutrašnjih dela 1860. godine, a 1867. godine postaje i predsednik vlade, što ostaje sve do kneževe pogibije 1868. godine. Tom prilikom istog dana hapsi atentatore, osuđuje ih po kratkom postupku i daje na streljanje. Bio je potpuno odan knezu Mihailu na način starog činovnika. Po zamisli kneza, zaveo je policijski režim i gušio liberalnu opoziciju, iskorenio je hajdučiju i čvrsto kontrolisao opštine.

Po pogibiji kneza Mihaila i formiranju nove vlade je penzionisan. U politiku ga vraća kralj Milan tek 1883. godine kao predsednika vlade i ministra unutrašnjih poslova. Ugušio je Timočku bunu. 1884. godine postavljen je za potpredsednika Državnog saveta. 1888. godine ponovo je predsednik vlade kako bi sproveo razvod braka i održao mir po abdikaciji kralja Milana. Sledeće godine je ponovo penzionisan, a 1894. godine po četvrti put je postao predsednik vlade po obustavi ustava iz 1888. godine kada je trebalo srediti političko stanje u zemlji. Sredinom 1895. godine razrešen je i ponovo postavljen za predsednika Državnog saveta. Konačno je penzionisan 1901. godine.

franjo-gilerFranjo Giler, zvani Joža, (Sremska Mitrovica, 1. septembar 1907 — Vršac, 20. decembar 1943) spada u najbolje jugoslovenske fudbalere svih vremena, državni reprezentativac i učesnik IX letnjih olimpijskih igara u Amsterdamu 1928. Jedno od najboljih levih krila koje je jugoslovenski fudbal imao pre Drugog svetskog rata. Odigrao je za državnu reprezentaciju 13 utakmica i sa njom učestvovao na IX olimpijadi u Amsterdamu. „Osrednjeg rasta, brz i prodoran, u trku malo poguren, bio je fudbaler najviše klase“, pisao je o njemu vrsni poznavalac fudbalske veštine Vasa Stojković. Fudbalski vek Jože Gilera bio je kratak zbog povrede, a životni vek su mu zauvek prekinuli fašisti.

Franjo Giler, sin mesara Matije, rodio se 1. septembra 1907. u Sremskoj Mitrovici, gde je pohađao nižu pučku školu i šest razreda gimnazije (1919 — 1924). Fudbal je počeo da igra sa petnaestak godina u sremskomitrovačkom „Građanskom“. Potom je prešao u „Građanski“ iz Zagreba, sa kojim 1926. i 1928. osvaja državno prvenstvo Kraljevine Jugoslavije. Karijeru je ubrzo nastavio u beogradskoj „Jugoslaviji“, a završio u „Čukaričkom“, kao igrač i trener. U dresu reprezentacije Jugoslavije, Joža Giler je debitovao 30. maja 1926. protiv Bugarske (Z:1) u Zagrebu, a poslednju utakmicu odigrao 30. juna 1932. u Beogradu protiv iste ekipe (2:3). Na trinaest utakmica za A tim postigao je tri gola. Igrao je po tri puta za državnu B selekciju i reprezentaciju Beograda, a sedam puta za reprezentaciju Zagreba.

Teže je povredio koleno maja 1929, u Parizu, prilikom susreta sa Francuskom i bio prvi jugoslovenski igrač koji se podvrgao operaciji meniskusa. Operacija je izvršena u Beču a Giler ju je sam platio 30.000 ondašnjih dinara. Na IX olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928., Giler je bio jedan od ukupno 40 sportista iz Jugoslavije. Naša reprezentacnja igrala je u sastavu: Šifliš, Ivković, Mitrović, Arsenijević, Premerl, Đorđević, Sotirović, Bek, Bonačić, Cindrić i Giler. Ekipa je izgubila od Portugala (1:2), koji je pobedonosni gol postigao u poslednjim trenucima meča.

Kasnije, pošto se povredio i prešao u „Čukarički“ (1935.), Giler je manje igrao i posvetio se trenerskom pozivu. Zajedno sa Branislavom Banetom Sekulićem, bio je prvi kvalifikovani trener u Beogradu.

Mobilisan za vreme rata kao folksdojčer (Hrvat, nemačkog porekla), Joža Giler je pokušao da pobegne i prebaci se među sremske partizane. Bio je otkriven i predat Gestapou. Nemački preki vojni sud osudio ga je na smrt, a kazna streljanjem izvršena je 20. decembra 1943. godine u Vršcu.

Izvor: Vikipedija – Slobodna enciklopedija

Prijatelji sajta