Seoski bluz uz divlju borovnicu i šlepere

Kojekude po selima u Srbiji za sada je još prilično vidljivo ono opštepoznato: mnogi lokalni putevi uglavnom vape za asfaltom i održavanjem. Nije novost ni to da su za rapidno habanje i oštećenje deonica koje često spajaju u nizu desetine malenih sela , osim oskudice, ali i nedovoljne brige nadležnih, prilično zaslužni i brojni teretnjaci, ogromni šleperi koji njima krstare ili zbog toga što ne postoje drugi, ni obilaznice, ili kršeći propise ako mogu da koriste autoput a zaobilaze ga bežeći od plaćanja putarine.
Tako, uprkos saobraćajnom znaku, opominjućem za šlepere nosivosti preko dvanaest tona, na autoputu Beograd-Zagreb ispred skretanja ka lokalnoj cesti za Šimanovce, Prhovo, Buđanovce, Nikince, Platičevo, Klenak, Hrtkovce  i Jarak, do Šapca, s jedne strane, a s druge, do Rume i Sremske Mitrovice, meštani tih sela svakodnevno gledaju ispred svojih prozora  slalom grdosija s registarskim oznakama iz svih krajeva zemlje pa i inostranstva, neretko dužih od šorova koji pod njima podrhtavaju zajedno s kućama na čijim krovocima cvokoću crepovi.
Na onim šleperima kojima lokalni put kroz sela nije ni glavna ni jedina veza do odredišta već im je od autoputa prijemčiviji jer nema putarine, državna kasa istovremeno gubi pozamašne prihode.
Mnogi šleperaši među onima koji se tako dovijaju neretko ostaju i nekažnjeni za eventualni saobraćajni prekršaj, jer su vešti i u izbegavanju kontrole na lokalnim putevima, osim kad su saobraćajni policajci u samom selu.
U  tom „sremskom trouglu“ sredokraće do Beograda, Novog Sada i Šapca, jedna od omiljenih „prečica“ drumskih višetočkaških mastodonata je i maleno selo Buđanovci u rumskoj opštini, ušuškano usred njiva s titravim sećanjem na pad nevidljivog F-117A koji je marta 1999, tokom  NATO bombardovanja Srbije zauvek „aterirao“ na seosku ledinu pošto ga je oborila naša PVO.
Iz buđanovačkog atara mogla bi, kažu, da se vidi Ruma,samo kad bi se neko setio da oko lokalnog puta s te strane treba iseći šumu šiblja i divlje borovnice, visoke oko dva metra, koja se nad njim nadvija, pa i spaja u vazduhu kao tunel, zbog  čega je taj put na mnogim delovima potpuno nepregledan i nebezbedan na nimalo bezazlenim brojnim krivinama, a seče ga i pružni prelaz, označen, ali neobezbeđen.
Idući, pak, ka Buđanovcima iz pravca Šimanovaca i Prhova, seoska saga počne da bledi ubrzo pošto se od sibačke ćuprije otisnete iznenađujuće dobrim, ali uskim lokalnim putem, koji okovan dubokim kanalom s jedne strane, vijuga zmijoliko kroz sremsku ravnicu,potpuno ravnu  bez ikakvog,ma i valovitog uzvišenja, osim svežih brazda s proleća.
Idila zapravo nestaje s naletom  reskog neprijatnog mirisa, a već prvo mimoilaženje sa šleperčinom, dok bežite što je moguće više udesno, podstiče na molitvu da ne sletite u  kanal i da dok stignete do svog odredišta ne naiđe više nijedan.

Ide li voz, čiko?
Svojevrsna ironija je što pojedina sela, na drugoj strani, nemaju mnogo sreće s javnim putničkim saobraćajem jer su nerentabilna za redovnu liniju, pa meštanima bez sopstvenog prevoza i najmanje putovanje iz sela i do njega postaje avantura.
Tako je i s Buđanovcima, osim kad je reč o železničkom saobraćaju na relaciji Ruma- Šabac, jer voz od buđanovačke do rumske stanice putuje svega 9 minuta, do šabačke dvadesetak. Ali, po izlasku u stanicama u Rumi ili Šapcu, eventualno dalje putovanje do drugih mesta teško je iskombinovati bez dugog čekanja bilo autobusa ili voza. Pogotovo je problem vratiti se u selo istog dana, a toga ne bi bilo da su u čvornim stanicama polasci i dolasci usklađeni koliko- toliko.
Ovakva svakidašnja pitanja po principu- ide li voz, čiko- gotovo bizarna, a toliko važna za građane koji žive u selima, država sigurno može da reši.
A, možda je dovoljno samo pomeriti povez?

Oblaci prašine oko teretnjaka koji se na jedvite jade mimoilaze na kaldrmisanom šoru često su, izuzev što se prašine tiče zimi i kad je kišno, prva slika  Buđanovca s početka  Ulice Nebojše Jerkovića.
Dok oko gradova niču obilaznice, država kao da zaboravlja da je takva zaštita potrebna i selima, posebno onim opterećenim frekventnim saobraćajem teretnjaka koji oštećuju puteve, zapravo seoske ulice, premale za njihov gabarit.
Tome svedoči i velika rupa na samom ulasku u Buđanovce, inače, tek jedna u nizu u kaldrmi uske džade bez ivičnjaka na ulici koja se preko trga kod žive vode i crkve, proteže kroz celo selo. Tu bi, čini se, i kofa maltera bila od pomoći, a kamoli asfaltna košuljica. Od te rupetine, realno, ima i koristi jer prisiljava sva vozila da uspore.
U Buđanovcima su, nažalost, uobičajene postale slike ogromnih šlepera, sablasno smotanih preko seoskog trga.
Glavni buđanovački šor na kom je tik ispred centralne raskrsnice i škole na kolovozu odavno razvaljen ležeći policajac, leti je do visine krovova kuća u prašini koju šleperi dižu orući točkovima zemlju oko kaldrme.
Malo koji meštanin će propustiti da pripoveda o tome kako im zuje temelji i zidovi kuća, drhte stolovi, talasa se kafa u šoljicama i supa u tanjirima dok njihovim šorovima dumaju šleperi.
Biva, vele, i po koji dan, da se takvi teškaši ne pojave ili se znatno prorede i to najčešće ako se pročuje da su u selu saobraćajci, ali po njihovom odlasku, ubrzo sesve vraća u kolotečinu.
Ipak, paprena cena izgradnje puteva pa i loklanih, počesto i sredstvima  samodoprinosa, za potrebe sela, a ne  ogromnih teretnjaka, troškovi krpljenja pukotina u asfaltu, gubici na putarini, muke meštana zbog napuklih kuća, izlokanih ulica i strah za bezbednost, dece pre svega, čini se da bi trebalo da su zajedno dovoljan razlog za barem učestalije prisustvo saobraćajne policije u tim selima.

Autor: List „Dnevnik“

Prijatelji sajta