Milošević u „beogradskom procesu“: „Montirali su postupak da me blate“

IMG_0461

Foto: privatni album Dragutina Milovanovića

ADVOKAT PREDRAG  MILOVANČEVIĆ

Slika05381

Foto: Porota-reč građana

LIČNI STAV

O tom slučaju „budžetska sredstva“, u kojem sam branio Mihalja Kertesa, bivšeg direktora SUC-a, mislim da je reč o nezabeleženom presedanu u civilizovanom svetu, to je moje pravno viđenje. Naime, te 2001. godine otpočeta je istraga protiv, faktički, kompletnog bivšeg državnog vrha, predsednika savezne države, dva potpredsednika Savezne vlade i Mihalja Kertesa, u svojstvu direktora jedne savezne uprave koja je bila, jedno vreme u sastavu,a jedno vreme van sastava Ministarstva finansija. U svakom slučaju, ta uprava je bila organ savezne države i Savezne vlade. Zašto kažem da je reč o nezabeleženom presedanu? Ustavna i zakonska ovlašćenja predsednika Republike, predsednika Savezne vlade, potpredsednika Savezne vlade i resornih ministara, kao i iz toga proisteklih ovlašćenja direktora saveznih uprava, u toj meri su precizno regulisani Ustavom i zakonom, da je bilo apsolutno nemoguće i nezamislivo optužiti takve ljude da su u periodu šest i po godina predstavljali organizovanu kriminalnu grupu, a što je suština optužnice koja je podugnuta u tom slučaju.

Dakle, u uslovima kada funkcioniše savezna država, kada važi savezni Ustav, kada postoje dva republička ustava koji moraju biti u saglasnosti sa saveznim Ustavom, kao što i svi republički zakoni moraju biti u saglasnosti sa saveznim zakonima i saveznim Ustavom, dakle u takvim okolnostima, kada postoji višepartijski sistem, kada se održavaju višestranački izbori u više navrata i kada svi savezni i republički organi deluju u svom punom ustavnom i zakonskom kapacitetu, apsolutno je pravno nezamislivo i nedozvoljeno i zbog toga neustavno i nezakonito da državni vrh zemlje bude optužen krivično u bilo kom smislu, a pogotovo da se tereti da je delovao navodno kao organizovana kriminalna grupa.

Govorim principijelno, dakle, bez obzira na to koja je vladajuća politička opcija i ko personalno obavlja državne funkcije.

Da bi se pravno razumelo zašto ovo kažem, želim da ukažem samo na to šta su ustavna ovlašćenja predsednika Republike i Savezne vlade. Dakle,to su ovlašćenja Ustavom predviđenih državnih organa u jednoj federalnoj državi, u saveznoj državi, Saveznoj Republici Jugoslaviji. Dakle, po Ustavu, predsednik Republike je izabrani organ koji predstavlja državu SRJ u zemlji i inostranstvu, koji predlaže Saveznoj skupštini kandidata za predsednika vlade, predlaže Saveznoj skupštini kandidate za sudije Saveznog ustavnog suda, pa sudije Saveznog suda, saveznog državnog tužioca, predlaže guvernera, pri čemu, predsednik Republike kao Ustavom izabrani predstavnik savezne države, uživa imunitet, i o njegovom imunitetu pri tome po Ustavu odlučuje Savezna skupština i može biti razrešen samo kada Savezna skupština utvrdi da je povredio Ustav. Dakle, u takvim okolnostima očigledno je da protiv Slobodana Miloševića kao dotadašnjeg šefa države nikad nije pokrenut niti vođen postupak zbog kršenja Ustava i zakona, niti je takva procedura ikad inicirana pred Saveznom skupštinom ili od bilo koje druge republičke skupštine, ili od bilo koje druge stranke iz opozicije. A kada se pritom imaju u vidu ovlašćenja Savezne vlade, koja je, inače, ovlašćena da utvrđuje i vodi unutrašnju i spoljnu politiku, da donosi zakone, da donosi uredbe, odluke i druge akte, da obrazuje i ukida savezna ministarstva, da usmerava i usklađuje rad saveznih ministara, i kad se pritom ima u vidu po Ustavu predviđeno ovlašćenje, da Saveznu vladu sačinjavaju predsednik, potpredsednici i savezni ministri, da se obrazuje na primer na četiri godine i da Ustav izričito predviđa da za svoj rad Savezna vlada i predsednik vlade odgovaraju Saveznoj skupštini, a da je savezni ministar, na primer, odgovoran za rad uprava, u ovom slučaju direktora Savezne uprave carina, onda je očigledno da kod ovakvih ustavnih i zakonskih ovlašćenja po kojima Savezna skupština jeste taj državni organ koji kontroliše ustavnost i zakonitost rada i predsednika Republike i Savezne vlade i svih drugih državnih organa, a svega toga nije bilo za vreme aktuelnog mandata i predsednika republike i svih ministara koji su ovde optuženi, u svojstvu potpredsednika vlade, dakle, očigledno je da su tadašnji sudovi i tužilaštva na sebe preuzeli ustavnu i zakonsku ulogu Savezne skupštine što je nezamislivo i nemoguće. I pritom, krivičnom progonu okrivljenog predsednika republike i sva druga okrivljena lica zajedno s njim, u situaciji kada je postojala kompletna pisana dokumentacija. Dakle, u situaciji prvo kad to nije bilo po Ustavu i zakonu dozvoljeno i moguće, a drugo kada je postojala kompletna pisana dokumentacija koja je u svemu potvrdila navode odbrane okrivljenog Miloševića koje je izneo prvi put pred istražnim sudijom Goranom Čavlinom i koje je ponovio u svojoj žalbi izjavljenoj na rešenje o pritvoru u kojoj kaže da je Savezna vlada sa rukovodstvima republika imala stotinu sastanaka da je tu koncipirana državna politika u uslovima sankcija i da je posao carine bio da obezbedi sredstva za finansiranje banaka koje su onda kreditima finansirale privredu.

Tužilaštvo u svojoj optužnici navodi 1.182 preduzeća u koje spadaju i razne druge državne institucije koje su viškom sredstava SUC-a, mimo zakonski predviđenih budžetskih projekcija, viškom sredstava sa Carine finansirana u periodu od šest i po godina. Dakle, 1182 pravna lica su od Carine, po nalogu vlade, po politici vlade, po odluci vlade, u samom tekstu optužnice to piše, primila novac.Sve to nije dovoljno ni Tužilaštvu ni sudu, nego posle prvog postupka, osuđuju na osam godina zatvora Kertesa , prvom prvostepenom presudom da bi na kraju, posle svih žalbi i svih muka, postupak bio okončan tako što je nastupila zastarelost krivičnog gonjenja.

Sud je kao dokaz, između ostalog, izveo uvid u 20 registratora punih materijala koji se odnose na podatke iz Narodne banke Jugoslavije o parama koje su iz Jugoslavije iznošene u banke na Kipru da bi se, s obzirom na ekonomske sankcije, na sakriveni način vršilo plaćanje za nabavke onoga što je bilo neophodno državi. Izvedenim dokazima je utvrđeno da je kupovana vojna, policijska, sanitetska i svaka druga oprema i nafta i sve ono drugo što se u normalnim uslovima, inače, a pogotovo u uslovima sankcija i ratnog okruženja nabavlja u inostranstvu. Dakle, to je nesumnjivo utvrđeno.

U suštini, sud je izveo pisane dokaze, dakle, prvo: sve pare koje su u svrhu tih nabavki išle iz Jugoslavije, išle su preko trezora jugoslovenskih banaka, koje su za to imale ovlašćenje Narodne banke Jugoslavije. Svaki izlazak novca je zabeležen od strane kiparske policije, kiparske carine i kiparskih banaka. Sve što je kupljeno je dokumentovano i povratnom informacijom opravdano ovde u Jugoslaviji, pa između ostalog u okviru, četiri kupljena helikoptera 1997. godine kupljen je i ovaj helikopter koji je posle 20 godina pao sad, u nesreći kod Surčina, kupovani su rezervni delovi za „falkon“, za sve, i o svemu postoje računi. Upravo je Milošević u svojoj žalbi, kao i u svojoj odbrani rekao da je to bio apsolutno napor države da u uslovima sankcija preživi, ali on je naveo još jedan detalj, koji je strašan, koji je poražavajuć, naime, pomenuo je da je 31. marta bio rok da on bude uhapšen. Dakle, kada pogledate i svedete ovaj krivični postupak u predmetu na suštinu, on se pojavljuje kao modus operandi, neustavan, nezakonit i nasilan , kojim je izvedeno lišavanje slobode šefa države, a dva i po meseca kasnije je iz pritvora izručen Tribunalu u Hagu, to jest, on je praktično kidnapovan i izručen, budući da nije postojala ustavna mogućnost za izručenje, ni zakonske pretpostavke. Izručenjem Miloševića Hagu, na ovakav način, država se odrekla svog dostojanstva.

EKSKLUZIVNO: ISKAZ SLOBODANA MILOŠEVIĆA PRED ISTRAŽNIM SUDIJOM OKRUŽNOG SUDA U BEOGRADU I MILOŠEVIĆEVA ŽALBA NA PRITVOR, APRILA 2001.

„Smatram da je sudski postupak protiv mene politički montiran po nalogu nove vlasti da bi se ukaljao i omalovažio moj dugogodišnji rad i posebno što sam se u interesu države i naroda suprotstavljao svetskim moćnicima. Žalbu podnosim isključivo u interesu istine. Ne smeta mi nikakva istraga o bilo čemu što sam u životu radio, ali mi smeta da budem tretiran kao kriminalac za ono što sam za svoju državu uradio najbolje što sam mogao.“- napisao je 2. aprila 2001. godine bivši predsednik države Slobodan Milošević, u žalbi na rešenje o pritvoru, određenom na predlog tadašnjeg okružnog tužioca, pošto je prethodnog dana uhapšen pod sumnjom da su od 1994. do 5. oktobra 2000. godine, davanjem finansijske pomoći za oko 1 200 preduzeća, institucijama, ustanovama i na druge načine „nenamenski trošena sredstava Savezne uprave carine i pribavljena korist drugom“. Zahtevom za istragu bili su obuhvaćeni tadašnji potpredsednici Savezne vlade Jovan Zebić i Nikola Šainović, kao i direktor SUC-a Mihalj Kertes.

Delovi faksimila žalbe

Delovi faksimila žalbe (Klikni za uvećanje)

Posle šest godina istrage, optužnica  je podignuta u martu 2007. protiv Mihalja Kertesa i Jovana Zebića, dok je postupak protiv Nikole Šainovića privremeno prekinut zbog procesa u Haškom tribunalu, a u prekidu je bio i  protiv Slobodana Miloševića od njegovog izručenja Hagu  28. juna  2001.godine  do 11. marta 2006, kada je  preminuo u pritvorskoj jedinici u Ševeningenu, nakon čega je postupak protiv njega obustavljen.

Mesec dana po podizanju optužnice preminuo je Jovan Zebić, pa je do opuženičke klupe stigao  samo Mihalj Kertes, koji je takođe negirao sve optužbe, tvrdeći da su zbog međunarodnih sankcija bili nenormalni uslovi, ali da se radilo po zakonu.

– Ovo je politički montirana optužnica. Preko mene sude mrtvom Miloševiću, jer sam poslednji predstavnik tog režima, koji je narod legalno izabrao. Ponosan sam na sve što sam radio. Dokazaću svoju nevinost i da su nevini i ostali optuženi. Izvršavajući odluke države  SUC je pomagala privredu,sve društvene segmente, jer smo zbog totalnih međunarodnih sankcija, kao država i narod bili na ivici da nas nema, pred biološkim nestankom. SUC je davao novac za penzije, za plate, ma za sve potrebe. Nije tačan, nije istinit navod optužbe da je novcem SUC-a finansirana izborna kampanja SPS-a, već je novac dat za kupovinu opreme za izborna mesta, koja je omogućila da se za samo dva sata posle izbora sazna da je opozicija uzela 40 gradova. Ja sam ovde kolateralna šteta. Ja se ne branim od optužnice, branim istinu – isticao je Kertes u odbrani.

U avgustu 2014, Apelacioni  sud u Beogradu pravosnažno je, zbog nastupanja zastarelosti, odbio optužbe protiv Kertsa, odlukom kojom je potvrdio presudu Specijalnog suda i odbio žalbu Tužilaštva. Ovo je je jedan od slučajeva koji je stalno bio pod lupom javnosti, izazivao brojne kontroverze, opširno se debatovalo, komenatarisalo i izveštavalo, ali je sticajem okolnosti, sama odbrana Slobodana Miloševića, osim detalja da je sve negirao, ostala nepoznata javnosti.

Milošević je u žalbi na rešenje o određivanju pritvora tvrdio kao i u odbrani, iznetoj dan ranije, da „nije bilo nenamenskog trošenja budžetskih sredstva“. Naveo je da je u celom periodu dok je obavljao funkciju predsednika prvo Srbije, a potom Jugoslavije, država bila pod totalnim međunarodnim embargom, da je projekcija Saveznog budžeta u celosti ostvarivana, a da je sredstvima preko budžetske projekcije, „pomagano ugroženom narodu, privredi, institucijama, kupovana u inostranstvu neophodna sredstva, kao i oprema za jačanje odbrambenog sistema koja je bila na strogom režimu zabrane isporuke Jugoslaviji i što po prirodi državne tajne nije moglo da bude prikazano u Zakonu o budžetu, koji je javni dokument, kao i da nije istina da je drugom pribavljana korist, što se navodi u zahtevu za istragu“.
Milošević je lično napisao žalbu na rešenje o pritvoru.

ŽALBA SLOBODANA MILOŠEVIĆA NA PRITVOR

Rešenjem istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu od 1. 4 2001. godine određen je pritvor protiv mene na trideset dana, iz razloga iz člana 191 stav 2 tačka 1 i 2 ZKP.
U rešenju o sprovođenju istrage piše da sam najviše funkcionere Savezne vlade za privredu, potpredsednike Nikolu Šainovića, kao i finansije, Jovana Zebića i direktora SUC-a podstrekavao da rade nezakonto i „pribave drugima korist i to od 1994. godine pa do 5. 8. 2000. godine.
Ti „drugi“ u čiju se korist radilo sve ovo vreme su isključivo naša država i narod , odbrana i bezbednost naše zemlje i naša privreda.
Na saslušanju kod istražnog sudije u prisustvu javnog tužioca i svog branioca, verujem da sam objasnio (bez obzira koliko je to dovoljno izraženo u zapisniku na koji nisam imao primedbe) da su se razgovori kod mene u svojstvu predsednika Srbije sa državnim funkcionerima koji pokrivaju ekonomski sektor Savezne vlade odnosili na potrebu podrške ekonomskim zadacima Srbije, u vreme početka sprovođenja antiinflatornog programa 1994. godine, a ne na bilo kakva „nagovaranja“ na „zloupotrebu službenog položaja“. Zvanični razgovori kod mene, u svojstvu predsednika Republike Srbije sa potredsednicima Savezne vlade i drugim visokim državnim funkcionerima nisu nikakvo nagovaranje, već ozbiljno i odgovorno razmatranje najvažnijih pitanja za opstanak zemlje.

Verujem da smo sve to vreme i ja i moji saradnici koji se pominju, kao i drugi koji se ne pominju, činili sve da što bolje obavimo svoju dužnost. Tu se nikada nije radilo niti razgovaralo o davanju novca i sredstava nikakvim pojedincima ili grupama već isključivo državnim poslovima. Novac koji je preko Beogradske banke plasiran u privredu, u najugroženija socijalno-ekonomska žarišta, u uslovima krize, niko nije ni ukrao ni otuđio, niti je to bila tajna za bilo koga. Pomagalo se kome je najteže i to je bila moja čvrsta orijentacija i direktiva. Uvek sam se zalagao da niko ne bude privilegovan.
Što ste tiče izdataka za opremanje snaga bezbednosti i posebno specijalnih antiterorističkih snaga od „igle do lokomitive“, od lakog naoružanja do helikoptera i ostalih sredstava koja i danas stoje tu gde su, iz razloga državne tajne to se nije objavljivalo u javnosti, odnosno u Zakonu o budžetu koji je javni dokument.
Umesto, dakle, gore navedenog, rešenje o pokretanju istrage odaje utisak da se neko, i to u ovom slučaju šef države, bavio nagovaranjem najviših funkcionera da nešto ukradu, pronevere, utaje ili potroše za lične stvari. Čak stoji i formulacija da je direktor Carine predavao po nalozima Slobodana Miloševića novac drugim licima. I da je čak oduzetu robu po nalogu Slobodana Miloševića delio naokolo.
Što se tiče novca za SPS, želim da skrenem pažnju na notornu činjenicu da su Nikola Šainović i Dušan Matković i Mihalj Keretes i drugi visoki funkcioneri partije prikupljali novac za partiju i da mi nije poznato da su ti ljudi bilo šta ukrali ili proneverili.
Naportiv, verujem da nisu. A prikupljanje sredstava za partiju spadalo je u njihove redovne dužnosti.
Naglasio sam na saslušanju kod istražnog sudije da se ja lično nisam bavio pitanjima partijskih finansija za svih deset godina za nama. Ne bi bilo ni logično da neko od mene to zahteva s obzirom na ogromne državne obaveze, a moji partijski drugovi od mene to nisu ni tražili. Istovremeno naglašavam da nikad nisam ni koristio ni jedan dinar niti jedno materijlno sredstvo partije, niti bilo koje vozilo partije.
Naglasio sam na pomenutom saslušanju kod istražnog sudije i želim da ponovim da nikada, ni direktno ni preko nekog drugog lica nisam primio nikakav novac za moje lične potrebe. Osim plate, za sve vreme na funkciji predsednika Republike Srbije i predsednika SRJ, drugih primanja nisam imao.
Ovo sve naglašavam zato što u navodima rešenja za sprovođenje istrage, preuzetim iz zahteva OJT, maltene proizilazi da su ogromni državni problemi-i ekonomski i bezbednosni, na kojima se danonoćno radilo, rešavani nekim zloupotebama i nemoralno.
Žalbu podnosim isključivo u interesu istine. Ne smeta mi nikakva istraga o bilo čemu što sam u životu radio, ali mi smeta da budem tretiran kao kriminalac za ono što sam za svoju državu uradio najbolje što sam mogao.
Smatram da je sudski postupak protiv mene politički montiran po nalogu nove vlasti da bi se ukaljao i omalovažio moj dugogodišnji rad i posebno što sam se u interesu države i naroda suprotstavljao svetskim moćnicima.
Poseban način nastojanja da se omalovažim je rešenje o određivanju pritvora „da ne bih pobegao ili uticao na svedoke“. A pogotovo nema logike da u obrazloženju OJT da budem u zatvoru stoji razlog što su narodne straže, odnosno građani koji mi pružaju podršku odbili da pred kapijom prime sudski nalog.
U vezi sa isticanjem razloga za pritvor, da se u ovom slučaju radi o izuzetno velikom iznosu pribavljene imovinske koristi, postavlja se pitanje za koga? Za pomoć našoj privredi? Za organe bezbednosti Jugoslavije i Srbije, za tekstilce, metalce i druge, finansirane preko Beogradske banke u najtežim socijalnim uslovima i uslovima totalne spoljne blokade?
I konačno, razlog da mogu da utičem na svedoke takođe ne stoji jer i drugi okrivljeni mogu da utiču na svedoke, pa nisu u pritvoru, što im i ne želim. Uhapšen sam, dakle, samo ja i to u tačno preciziranom roku 31, mart, koji je diktiran iz prestonica sila koje su izvršile agresiju na našu zemlju –što ni za koga nije tajna, jer je mesecima taj datum bio fiksiran i u njihovim izjavama i u našoj i njihovoj štampi.
Moj uticaj na svedoke isključuje i činjenica da se moji telefoni detaljno prisluškuju –što vlasti i ne kriju, i da na kapiji stoji policija. A najveći razlog je što svedoci koji govore istinu ne mogu da me terete jer nemaju za šta, a na one koji ne govore istinu sigurno ne bih mogao da utičem čak i kada bih to hteo da učinim.
Zato podnosim žalbu na rešenje o pritvoru u skladu sa pravnom poukom koja mi je u rešenju data od strane istražnog sudije sa pozivom na član 23. stav 6. ZKP-a, sa zahtevom da mi se pritvor ukine i omogući da se branim sa slobode.
U svako doba sam spreman da izađem pred pravosudne organe svoje zemlje.
Napominjem da sam za ovih šest meseci u celokupnoj štampi aktuelnog režima bio optuživan i osuđivan za sva moguća krivična dela, pa nisam pobegao. Posle svega što sam radio i čime se ponosim ne verujem da stvarno neko misli da bih to učinio.
Slobodan Milošević
02.04. 2001.god.

ZAPISNIK O ISPITIVANJU OKRIVLJENOG
Pred istražnog sudiju Milošević je priveden 1. aprila 2001. i tačno u 12 časova počelo je njegovo ispitivanje. Milošević je apsolutno negirao nezakonitosti u raspolaganju bilo budžetskim bilo vanbudžetskim sredstvima kojima je finansirana pomoć privredi i neophodne nabavke u inostranstvu u uslovima dok je zemlja bila pod embargom, i tvrdio je da nije istina da su sredstva davana bilo kome ili preko bilo koga za neke privatne ili druge nenamenske svrhe.

3

Delovi faksimila zapisnika o ispitivanju okrivljenog (klikni za uvećanje)

„Vanbudžetska sredstva, može se reći gro tih sredstava išao je na potrebe, na razne potrebe radi jačanja i očuvanja bezbednosti zemlje. Verujem, poznajući ljude koji su to radili, koji su bili i patriote i profesionalci da su sva ta sredstva namenski trošena u navedene svrhe“.
Ispitivanje Miloševića počelo je uobičajeno, pravnom poukom, koja je u zapisniku zabeležena.
„Okrivljenom predočeni navodi zahteva za sprovođenje istrage javnog tužioca Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu (OJT), poučen o pravu da nije dužan da iznosi svoju odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja, kao i o pravu na branioca, pa izjavi:
Razumeo sam šta mi se stavlja na teret. Izneću svoju odbranu u prisustvu branioca, advokata Tome File, po punomoćju koje branilac prilaže u spise predmeta.
U svoju odbranu mogu da kažem sledeće: (konstatuje se da okrivljeni sam diktira u zapisnik)

Za svih tih deset godina od kada postoji Socijalistička partija Srbije, čiji sam predsednik, nikada se nisam bavio finansiranjem partije, što je ustalom poznato svima u partiji. S obzirom da sam se nalazio na dužnosti predsednika Republike, moja aktivnost u SPS-u bila je isključivo orijentisana na ključna programska politička pitanja i rukovođenje jednim brojem sednica Glavnog odbora SPS-a, pa čak kad je reč o sednicama Glavnog odbora SPS-a zbog samih državnih obaveza nisam uvek uspevao da predsedavam svim sednicama.
(Konstatuje se da istražni sudija dalje diktira u zapisnik)
Savezni budžet je dobrim delom finansiran od prihoda Savezne uprave carina. Mihalj Kertes je bio direktor Savezne uprave carine. Bilo je na stotine sastanaka na kojima su učestvovali funkcioneri Savezne vlade, a i Mihalj Kertes kao direktor SUC-a.
Koliko je meni poznato sredstva namenjena saveznom budžetu su namenski korišćena shodno projekciji budžeta koji se utvrđivao svake kalendarske godine i plan budžeta je kao takav bio objavljivan u Službenom listu SRJ.
Budžet se u Skupštini izglasavao u formi zakona pa se zatim objavljuje u Službenom listu SRJ.
Već sam reko da se ja nikada nisam bavio finansijama Socijalističke partije Srbije i u tom smislu sigurno nikada ni Mihalju Kertesu niti bilo kome drugom nisam rekao, naložio ili bilo koga podstrekao da se novac pribavljen na Carini preda u fondove SPS-a. Ovo mi apsolutno nije poznato, kao što mi nije poznato da je Mihalj Kertes gotov novac davao bilo kome od onih koji se pominju u zahtevu za sprovođenje istrage i da su ta lica predavala pare SPS-u. Kategorički tvrdim da nikada nijednu jedinu novčanicu ni od koga nisam primio za sve ovo vreme dok sam bio na funkcijama u Saveznoj Republici Jugoslaviji i Republici Srbiji, pa je apsolutno besmislica da je Kertes u septembru 2000. godine, odnosno da je apsolutna besmilica tvrdnja u zahtevu za sprovođenje istrage da je u oktobru 2000. godine, Kertes dao, odnosno predao Urošu Šuvakoviću 2 miliona nemačkih maraka za moje lične potrebe. Ostali primeri navedeni u zahtevu za sprovođenje istrage su nešto o čemu ja pojma nemam. Ja nikada nikome nisam naložio da se od sredstava prikupljenih na Carini nekome oprema stan. Prvi put sada čujem da Radomir Marković uopšte ima čamac, nije mi poznato da je SPS-u Mihalj Kertes predao na korišćenje 26 motornih vozila kao što pojma nemam o bilo kakvoj nafti koju je Kertes predavao drugim licima, raznim licima, a koja nafta bi bila zaplenjena na Carini. Ja pojma nemam o svemu ovome i nije tačno da sam ja naložio Kertesu da novac i stvari pomenute u zahtevu za sprovođenje istrage predaje drugim licima i da se ovo troši na način predstavljen u zahtevu za sprovođenje istrage. Dakle, nijednom rečju ja nikada Kertesu nisam rekao da ovako nešto radi.
Ja sam bio na funkciji predsednika SR Jugoslavije i predsednik Republike Srbije u vreme teških sankcija kojima je bila izložena naša zemlja.
Vanbudžetska sredstva, može se reći gro tih sredstava išao je na potrebe, na razne potrebe radi jačanja i očuvanja bezbednosti zemlje. Verujem, poznajući ljude koji su to radili, koji su bili i patriote i profesionalci da su sva ta sredstva namenski trošena u navedene svrhe.
Ja nikada nisam naložio Mihalju Kertesu, niti sam mu tako nešto pomenuo, da načelniku Resora DB-a Radomiru Markoviću na Carini predaje novac za trošenje po njegovom ličnom nahođenju. Šta će se kupiti za potrebe Državne bezbednosti zasnivalo se isključivo na proceni Službe i stručnih ljudi u toj službi koji su visoki profesionalci i patriote. Procena službe i tima stručnih ljudi bila je da je neophodno kupiti određena sredstva za potrebe službe i ja sam siguran da su odvojena sredstva namenski korišćenja. Čvrsto verujem da je tako. Ja ne verujem da je postojao drugi način da se ova neophodna sredstva nabave, jer ta sredstva su bila pod strogim režimom zabrane isporuke našoj zemlji.
Ja ne isključujem mogućnost da je Mihalj Kertes prikupljao sredstva za potrebe naše partije u kojoj je i sam bio član najvišeg rukvodstva, ali kao što sam naveo, ja lično se nisam bavio pitanjem finansija.
Na pitanje prisutnog javnog tužioca iz Beograda okrivljeni Milošević izjavi:
U vezi sa pitanjem da li su Crnogorci reagovali, smatram da jesu, kada su na opisani način trošena sredstva namenjena budžetu SR Jugoslavije, ali su ta pitanja prevazilažena u odnosu republičkih i Savezne vlade. Ovo tim pre što za neka reagovanja i nije bilo materijalnih osnova s obzirom da su Crnogorci oštećivali Savezni budžet enormno velikim švercom cigareta i potpunom obustavom uplata svog dela obaveze ma koliko taj njihov deo obaveze bio simboličan. Saveznom budžetu se unazad više godina sva sredstva saveznog budžeta pribiraju isključivo u Republici Srbiji, a već nekoliko godina, ne mogu da preciziram koliko, ali se može lako ustanoviti, čak i savezna jurisdikcija naplate carina odvojena je na crnogorskom delu jugoslovenske teritorije i na te transakcije, Savezna uprava carine nema nikakav uticaj, ni materijalni ni personalni, niti ima bilo kakvu kontrolu.
Na pitanje javnog tužioca da li je prijavljenom poznato da su određena sredstva iz Savezne uprave carine bespovratno predata nekim preduzećima, ko je odlučivao o tome i po kakvim kriterijumima, prijavljeni izjavi:
Prema mojim saznanjima najveći deo tih sredstva koja su plasirana preko Beogradske banke je plasirana kao kredit, a kriterijumi su bili cenjeni u nadležnim organima Vlade Srbije da se pomogne najugroženijima, tekstilnom kompleksu, metalskom kompleksu, namenskoj industriji itd.
Na pitanje prisutnog javnog tužioca da li je prijavljenom poznato da su se iz sredstava Savezne uprave carine iznosila gotova devizna sredstva na Kipar, da li mu je poznato za koje namene su trošena i da li mu je poznato koja lica su učestvovala u tome, prijavljeni izjavi:
Prepostavljam da je tako, ali nikad se nisam bavio konkretnim i tehničkim pitanjima raznih transakcija. Ukoliko me neko od ljudi koji se pominju u zahtevu za sprovođenje istrage tereti, ja ne mogu da objasnim iz kog razloga. U svakom slučaju, ukoliko me neko tereti, to je neosnovano.
Smatram da je ovaj proces politički montiran i da nisam izvršio nikakvo krivično delo.
To je sve što sam imao da izjavim. Deo zapisnika sam lično diktirao, nisam primetio, pravo da vam kažem da je potrebno imati bilo kakve primedbe na ono što je u zapisnik izdiktirao istražni sudija, pa zapisnik potpisujem bez primedbi.

Izvor: Uvid u faksimil zapisnika o ispitivanju Miloševića i faksimil njegove žalbe

Prijatelji sajta