„Slučaj Ćuruvija“: Svedočili bivši bezbednjaci Branko Crni i Stevan Nikčević

PROCES OPTUŽENIMA: RADOMIRU MARKOVIĆU, MILANU RADONJIĆU, RATKU ROMIĆU I MIROSLAVU KURAKU

Pred Specijalnim sudom u Beogradu na suđenju četvorici bivših pripadnika Državne bezbednosti, optuženih za ubistvo novinara Slavka Ćuruvije 11. aprila 1999.godine, vlasnika Dnevnog telegrafa, nastavljeno je izvođenje dokaza.
Na glavnom pretresu održanom 9.novembra kao svedoci su ispitani bivši službenici pomoćnik načelnika Resora državne bezbednosti (RDB) Branko Crni i bivši zamenik načelnika Centra DB-a Stevan Nikčević, a obojica su posvedočili da, kako su se izrazili, nemaju nikakva saznanja o ubistvu Ćuruvije. Svedoci su govorili o funkcionisanju DB-a neposredno pre i u vreme NATO bombardovanja, o kadrovskim promenama u Službi u tom periodu, o načinu primene operativnih mera,a Crni i o ograničenoj komunikaciji zaposlenih u cilju da se onemogući prisluškivanja od strane službi alijanse koja je bombardovala Srbiju.
Crni, koji je u toku 1999.godine bio pomoćnik načelnika RDB-a, tvrdi da je u uslovima NATO bombardovanja Srbije, DB o dislokacirana iz službenih objekata, jer su bili među ciljevima, a već na početku su pogođeni i znatno oštećeni. Služba je, kaže, iz mera predostrožnosti zabranila upotrebu satelitskog telefona i telefona digitalnog tipa u komunikaciji zaposlenih zbog mogućnosti prisluškivanja,pa je korišćena kurirska veza i specijali.
-Centar DB-a za Beograd nije, koliko mi je poznato, do početka bombardovanja uspeo da obezbedi centralno mesto za odlaganje dokumentacije. Po mojim saznanjima, gro pripadnika Centra DB nosio je službenu dokumentaciju kući, jer nisu imali bezbedno mesto za odlaganje dokumentacije u vreme bombardovanja, ali je kasnije to rešenio i lokacija je obezbeđena-tvrdio je Crni
U tom periodu, ispričao je svedok, bilo je kadrovskih promena iz različitih razloga, „nekoliko službenika DB-a tada je iskazalo neke svoje ambicije za kadrovsku politiku, u nekim slučajevima predlozi nisu poticali iz Službe, pri čemu se o pojedinim kandidatima spekulisalo u kontekstu potencijalne naklonosti JUL-u“.
Ističući da je RDB-a važna pitanja raspravljao na kolegijumu i da je načelnik imao osam pomoćnika i zamenika, Crni je neveo da je u to vreme na upražnjeno mesto načelnika Desete uprave RDB-a posle konsultacija kolegijuma izabran jedan kandidata,ali je on srušen ubrzo po postavljenju, što se, po oceni Crnog, verovatno desilo jer je „na to mesto reflektovao neko drugi“.

Optuženi i optužbe
U ovom procesu su optuženi bivši načelnik RDB-a Radomir Marković, nekadašnji šef beogradskog centra DB-a Milan Radonjić, glavni obaveštajni inspektor u Drugoj upravi resora Ratko Romić i Miroslav Kurak.
U optužnici se navodi da su okrivljeni Ratko Romić i Miroslav Kurak u Svetogorskoj ulici u Beogradu 11. aprila napali iza leđa Ćuruviju dok se sa Brankom Prpom vraćao kući, da je Kurak pucao iz škorpiona u Ćuruviju, a Romić drškom pištolja udario u glavu Prpu, kada je pokušala da se okrene. Radomir Marković se tereti za „podstrekavanje ubistva, da je sačinio plan i upoznao s njim Radonjića, a da je on sa Romićem i Kurakom postigao dogovor o izvršenju“.
Svi okrivljeni su negirali optužbe.
Optuženi Radonjić i Romić su u pritvoru. Radomir Marković je u požarevačkoj Zabeli, na izdržavanju kazne od 40 godina zatvora na koju je osuđen u slučaju „Ibarska magistrala“.
Glavni svedok optužbe je Milorad Ulemek Legija, bivši komandant JSO-a, osuđen na kaznu od 40 godina zatvora, po optužbi za više teških krivičnih dela među kojima i da je sa vođom „zemunskog klana“, sada pokojnim Dušanom Spasojevićem, organizovao atentat na premijera Zorana Đinđića.

-Tada je iz službe, mimo redovnog puta, otišla neka informacija prema predsedniku države u kojoj se ja apostrofiram kao neko ko opstruiše adekvatnu zaštitu predsednika države. Bilo je navedeno da sam simpatizer SPO-a. Tadašnji zamenik načelnika RDB-a, sada pokojni Nikola Ćurčić je u vezi te informacije kojom su bili obuhvaćeni i Radomir Marković, Milan Radonjić i Franko Simatović, tražio je da se svi obuhvaćeni izjasne. Obavljena je istraga o navodima u informaciji. Nismo smenjeni ali je neko napravio rešenje da više ne postoji načelnik Desete uprave, kao zasebno službeno mesto, već da tom upravom rukovodi zamenik načelnika RDB-a -tvrdio je pred sudskim većem Crni. Ovaj svedok je istakao da RDB, nakon što je za nečelnika, posle smene Jovice Stanišića, postavljen Radomir Marković nije imao isti tretman kad je reč o odnosu koji je prema Službi imao tadašnji predsednik države Slobodan Milošević.
-Nakon smene Stanišića, Milošević je RDB stavio u drugi plan. Bilo je očigledno da je ranije dok je načelnik bio Stanišić imao više poverenja u RDB-ocenio je Crni i dodao da je novi saziv službe, samo dva puta video Miloševića, dok su ranije kontakti bili češći.

Slobodan Ružić, punomoćnik porodice Ćuruvija

149813Slobodan Ružić, punomoćnik porodice Ćuruvija
-Mislim da svedok Nikčević govori istinu i govori stvari koje se uklapaju sa ostalim dokazima. Naime, radi se o tome da je svedok Nikčević potvrdio da je postupanje Milana Radonjića kao načelnika Centra DB-a bilo nezakonito. Nabrojao je u čemu su se te nezakonitosti sastojale: pre svega u tome što je vrlo neuobičajeno da se načelnik Centra direktno uključi u pratnju nekog lica, da je neuobičajeno da načelnik Centra da usmeni nalog, a da se pri tome ne ispoštuje uslov da operativni rad pratnje Ćuruvije prati pisani predlog. Nabrojao je svedok još nekoliko stvari. Takođe je neuobučajeno da se prekine pratnja tako kako je prekinuta. Okrivljeni to pravdaju time da je to uobičajeno pošto je lice s kojim je Slavko Ćuruvija ostvario kontakt otišlo na drugu stranu, što nije tačno-izjavio je advokat Ružić

Zora Dobričanin Nikodinović, advokat Milana Radonjića

ZORA DOBRICANIN NIKODINOVIC-Činjenice i dokazi su jedna stvar, a utisci su druga stvar. Da li je praćenje Slavka Ćuruvije u aprilu 1999. bilo atipično o tome govore Pravila službe, a ona će biti izvedena kao dokaz. Primetno je bilo to da je svedok Stevan Nikčević tokom samostalnog izlaganja, govorio tečno i mirno, međutim, na pitanja odbrane vrlo se uznemirio-ocenila je Dobričanin Nikodinović

Vladimir Marinkov, branilac Radomira Markovića

Fotografija0069-Stevan Nikčević je svedok koji govori suprotno svim drugim svedocima koji su to vreme radili bilo u Centru- Beograd, bilo generalno u DB-u. Nastojali smo da ispitivanjem dokučimo šta je istina pošto imamo desetine svedoka koji pričaju jednu priču i jednog svedoka koji govori nešto sasvim drugačije. Odbrani je prosto cilj da dođemo do istine, da vidimo ko tu govori tačne podatke. Ono što je nejasno i pitanje na koje svedok Nikčević nije hteo da odgovori odnosi se na njegovu tvrdnju da je u februaru 1999. praćenje Ćuruvije rađeno po Pravilima službe , a da u aprilu nije. Nama nije jasno, s obzirom da je reč o dve istovetne situacije u dosijeu Slavka Ćuruvije vezano za pratnju, zašto je je jedna u februaru 1999. rađena po pravilima službe , a u aprilu nije rađena po pravilima službe. Zašto? Neka se to dokumentuje. Znači ili je i jedno i drugo rađeno po pravilima službe ili nije nijedno ni drugo rađeno po PS-u.
To što svedok Nikčević navodi kao atipično u slučaju u aprilu do sada je već objašnjeno u smislu opasnosti kojima su u uslovima ratnog stanja bili izloženi zaposleni u DB-u, da je trebalo da se intenzivira komunikacija samih zaposlenih, kao jedan od načina praćenja. Pitanje je da li je to sve njima u redu, a postoji i drugo pitanje da li je još neka operativna mera bila predviđena ili ne , što još nismo ni načeli kao temu-zaključio je advokat Marinkov u izjavi novinarima.

Po rečima Crnog, u vreme bombardovanja doneta je odluka da ljudi zaposleni u službi, u državnom aparatu, ne izmeštaju svoje porodice u inostranstvo.

-Za vreme bombardovanja pojavila se informacija da je porodica tadašnjeg zamenika načelnika Centra Beograd Stevan Nikčevića u Budimpešti i da je pod određenim tretmanom američke službe, pa je traženo da se provere te informacije. Utvrđeno je da se Nikčevićva porodica nalazi u Budimpešti, a Franko Simatović iz RDB-a je rekao Nikčeviću da zbog toga ne može da bude na funkciji zamenika načelnika Centra- Beograd.

Nikčević je pokazivao interesovanje za obavljanje određenih zahvata službe i posle odlaska iz službe -kazao je Crni
Svedok Branko Crni je naveo da je o ubistvu Slavka Ćuruvije saznao iz medija, kao i da u to vreme nije znao ni da je u prvoj dekadi aprila 1999. godina Ćuruvija bio pod operativnim merama praćenja. Za to je, tvrdi, saznao nakon što je Služba formirala Komisiju radi provere autentičnosti dokumenta o praćenju Ćuruvije koji se pojavio u medijima posle petooktobarskih promena 2000.godine
-U Komisiji su bili iskusni profesionalnici RDB-a, u čiji izveštaj se, rekao bih, ne sumnja s obzirom na njihov visok profesionalni ugled-rekao je Crni.
Na pitanje predsednice sudskog veća, kako je Milan Radonjić postavljen za načelnika Centra Beograd, svedok Crni je odgovorio da je to „ usledilo posle konsulatacija Kolegijuma, možda ne baš kompletnog sastava, kako je rekao, ali sigurno većeg broja ljudi“.
Stevan Nikčević, koji je svedočio posle Ćurčića, tvrdio je, za razliku od njega, da u periodu NATO bombaradovanja Srbije nije postojala, njemu nije poznato da je postojala bilo kakava odluka kojom je službenicima DB-a zabranjeno izmeštanje porodica u inostranstvo, a precizirao je da njegova porodica nije bila u Budimpešti već je preko tog mađarskog grada otišla u Makedoniju, gde supruga ima rodibinu. Takođe je tvrdio da je netačno da Centar DB-a posle izmeštanja, nije imao centralnu lokaciju za odlaganje dokumentacije.
Ničević, koji je bio zamenik načelnika Centra DB-a i pre i nakon što je na mesto načelnika postavljen Milan Radonjić, sada drugooptuženi u slučaju Ćuruvija, ispričao da je 4.aprila 1999. dotadašnji načelnik Centra DB-a Momir Radosavljević, smenjen, a da je sutradan došao Radonjić. Kako je naglasio Nikčević, Radonjić je „uveo potpuno novu metodologiju rada u odnosu na prethodni period, i pokazivao sklonost ka komfornom odnosu prema Pravilima službe“.
-Radonjić je izdavao naloge koji nisu imali uporište u operativno radu na osnovu informacija koje je imao van DB . To je bio slučaj i sa praćenjem Ćuruvije. Praćenje u aprilu 1999, bila je atipično jer je nalog za primenu operativne mere stigao od strane načelnika Centra Radonjića, dakle, jer je nalog došao iz suprotnog smera,a i zbog njegovog zahteva da u vezi s nadzorom bude stalno informisan. Mislim da je u slučaju praćenja Ćuruvije primena počela 9.aprila, trajalo, 10. i 11. aprila neko vreme, a prekinuto je pre nego što se desio tragičan događaj. Po mojim saznanjima, pre nego što je u počelo praćenje Ćuruvije u aprilu, načelnik Radonjić je došao s nekim informacijama koje su poticale izvan Centra. Čuo sam da je Radonjić dao nalog kolegi da se primeni praćenje Ćuruvije zbog informacije da će se sastati s nekim bezbednosno interesantnim licem pa da se to dokumentuje. Radonjić je tražio da ga detaljno izveštavaju o praćenju Ćuruvije, o svakoj promeni. Čak je i Radonjić sam zvao da pita. To je bilo potpuno neuobičajeno. Ne znam kako je došlo do prekida praćenja. Jedini nalog koji je meni Radonjić dao je da se nastavi sa praćenjem Ćuruvijinih telefona i nakon ubistva. Meni ni danas nije jasno zašto je on to tražio a tada je obrazložio da bi i tako pokušalo da se dođe do informacije o počiniocima ubistva- kazao je Nikčević.
Svedok Nikčević je dodao da je kasnije izdao nalog da se napiše izveštaj o primeni mera prema Ćuruviji.
-Sačinjavanje izveštaja je zakonom obavezujuće a to niko nije radio. Desila se strašna stvar da je ubijen onaj ko je praćen što je prvi put- rekao je Nikčević.
Odgovarajući na pitanja advokata Vladimira Marinkova, branioca Radomira Markovića, svedok je rekao da je, po njegovim saznanjima, Ćuruvija pod operativnom obradom službe, merama prisluškivanja telefonskih komunikacija, bio odranije, pre oktobra 1998, kad je Nikčević postavljen za zamenika načelnika Centra. Takođe, Nikčević je u odgovorima rekao da su „operativci DB-a u februaru 1999, jedan ili dva dana pratili Ćuruviju zbog informacije da će imati bezbednosno interesantan kontakt . Koliko se sećam, mislim da sam čuo da je susret ostvaren. To praćenje je u svemu sprovedeno po pravilima Sužbe, po prethodnom zahtevu operativca koji je on prosledio svom načelniku i zahtev je dobio saglasnost svih nadležnih. Zadatak operativaca bio je da fotodokumentuju taj susret. Ne sećam se da li je kontakt ostvaren. Mislim da je ostvaren ali da nije dokumnetovan.
Advokat Marinkov je pitao Nikčevića da li je napisan izveštaj o praćenju Ćuruvije u februaru 1999. i postavio je niz pitanja s tim u vezi.
-Ne sećam se da li je urađen izveštaj , ali verujem da je jeste po propisima. Vrlo verovatno je da sam video taj izveštaj. Trebalo bi da je ta dokumentacija u dosijeu Slavka Ćuruvije, ali ja nikada nisam video njegov dosije, nikad ga nisam držao u rukama, nije mi trebao-kazao je Nikčević. Na jedno od pitanja Nikčević je odgovorio da se ne seća gde se on lično nalazio toga dana, ali da misli da je bio na svom radnom mestu.
Po sopstvenom svedočenju, Nikčević je kasnije , u toku 1999. godine napustio službu, a prethodno je ,tvrdi, bio smenjen i raspoređen na nižu službenu poziciju .
-Posle završetka NATO bombardovanja tražio sam sporazumni raskid radnog odnosa radi prelaska u Ministarstvo inostranih poslova. Radonjić je, međutim, rekao da mi neće dati saglasnost za prelazak u MIP. Pomenuo mi je da sam smenjen zbog toga što je u toku bombardovanja moja porodica otišla u inostranstvo-ispričao je Nikčević. On je potvrdio da je zbog bombardovanja izmestio suprugu i dvoje maloletne dece, ali da nisu bili u Budimpešti, već su, tvrdi, samo izašli iz Srbije preko Mađarske, a posle su otišli u Makedoniju gde njegova supruga ima rodbinu. Posle sa, dodao je Nikčević, dao raskid radnog odnosa.
U vezi navoda iz svedočenja Branka Crnog, tužilac je pitao Nikčevića da li je tražio informacije od jednog kolege iz odeljenja za kontraobaveštajnu zaštitu i davao mu poklone, na šta je on odgovorio odrično.

Prijatelji sajta