Ustavni sud o upotrebi maternjeg jezika i pisma u sudskim postupcima

Veliko veće Ustavnog suda Srbije donelo je odluku koja se odnosi na upotrebu maternjeg jezika i pisma u sudskom postupku.

U odluci objavljenoj u Službenom glasniku Republike Srbije , br. 58/15 od 30. juna 2015. godine, navedeno je: „Ustavni sud najpre ukazuje da je članom 12. stav 2, Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma propisano da se prvostepeni upravni, krivični, parnični ili drugi postupak u kome se rešava o pravima i dužnostima građana može voditi ( osim na srpskom jeziku i ćiriličkom pismu koji su u službenoj upotrebi po odredbama Ustava, prim. pt) i na jeziku nacionalne manjine koji je u službenoj upotrebi u organu, odnosno u organizaciji koja vodi postupak. Znači, ne postoji apsolutna obaveza suda kao državnog organa da vodi postupak na manjinskom jeziku, kada kao stranka učestvuje pripadnik nacionalne manjine.

“Odredbama Ustava je utvrđeno: da je u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo, a službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje se zakonom, na osnovu Ustava (član 10.); da se pripadnicima nacionalnih manjina jemči ravnopravnost pred zakonom i jednaka zakonska zaštita (član 76. stav 1.); da u sredinama gde pripadnici nacionalnih manjina čine značajnu populaciju, državni organi, organizacije kojima su poverena javna ovlašćenja, organi autonomnih pokrajina i jedi- nica lokalne samouprave vode postupak i na njihovom jeziku (član 79. stav 1.); da svako ima pravo da koristi svoj jezik u postupku pred sudom, drugim državnim organom ili organizacijom koja vrši javna ovlašćenja, kada se rešava o njegovom pravu ili obavezi i da neznanje jezika na kome se postupak vodi ne sme biti smetnja za ostvarivanje i zaštitu ljudskih i manjinskih prava (član 199.)”. Ustavni sud ukazuje da je navedeno pravo iz člana 79. stav 1, Ustava konkretizovano i da se štiti u smislu Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma.

Zatim, istim zakonom je propisano da se postupak može voditi na jeziku manjine koji je u službenoj upotrebi u sudu i ukoliko u njemu učestvuje više stranaka, pod uslovom da se stranke sporazumeju da se postupak vodi na tom jeziku, a ukoliko do takvog sporazuma ne dođe, a jedna od stranaka zahteva da se postupak vodi na srpskom jeziku, postupak će se voditi na srpskom jeziku-navedeno je, pored ostalog, u odluci. Na kraju, kao najvažnije, Ustavni sud ocenjuje da odredba člana 6 stav 3a Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sadrži standard „na jeziku koji razume”, a ne na maternjem jeziku”. ( član 6 stav 3a Konvencije: Svako ko je optužen za krivično delo, ima pravo da u najkraćem mogućem roku, podrobno i na jeziku koji razume, bude obavešten o prirodi i razlozima za optužbu protiv njega“).

“Iako je ovaj standard utvrđen u krivičnopravnoj stvari, on se može primeniti i u građanskim postupcima. Dakle, cilj navedenog standarda jeste razumevanje jezika na kome se sudski postupak vodi, razumevanje jezika na kome se utvrđuju prava i obaveze za stranku. Takođe, i sam Ustav Republike Srbije utvrđuje da neznanje jezika na kome se postupak vodi ne sme biti smetnja za ostvarivanje i zaštitu ljudskih i manjinskih prava (član 199. stav 1.).

Ovo su najvažniji pravni stavovi Ustavnog sud Srbije utvređeni odlukom kojom je odbijena kao neosnovana ustavna žalba I. R. na rešenje Osnovnog suda u Zrenjaninu u postupku izvršenja, a podnosilac tvrdi da mu je povređeno pravo na vođenje postupka na manjinskom jeziku, koji je njegov maternji jezik, da mu je sud uskratio pravo da se postupak vodi na mađarskom jeziku kao službenom jeziku koji je u ravnopravnoj službenoj upotrebi na području grada Zrenjanina, saglasno članu 5. Staguta grada Zrenjanina, pri čemu se ustavna žalba poziva na članove 14. i 75. Ustava Republike Srbije.

O ovoj odluci izvestio je na svom sajtu Visoki savet sudstva i postavio stranicu Službenog glasnika sa objavljenom odlukom Ustavnog suda Srbije koju možete pročitati na sajtu VSS

Izvodi iz odluke po ustavnoj žalbi I.R. koju je Ustavni sud Srbije, imajući u vidu njen značaj za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, kao i ljudskih prava i sloboda, objavio u „Službenom glasniku Republike Srbije“ , br. 58/15 od 30. juna 2015. godine.

U postupku pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti ustavne žalbe u granicama istaknutog zahteva, Ustavni sud, kako se navodi, utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povređeno ili uskraćeno njegovo Ustavom zajemčeno pravo ili sloboda.

U sprovedenom postupku, na osnovu navoda ustavne žalbe I.R. i priložene dokumentacije, Ustavni sud je utvrdio sledeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnosud skoj stvari: Osnovni sud u Zrenjaninu je osporenim rešenjem odredio izvršenje protiv izvršnog dužnika, ovde podnosioca ustavne žalbe, radi namirenja novčanog potraživanja iz izvršne isprave i troškova izvršenja. Izvršni dužnik je podneo prigovor protiv rešenja o izvršenju, u kome je tražio da izvršni sudija usvoji ovaj prigovor, ukine pobijano rešenje o izvršenju, te nakon toga kao prethodno pitanje utvrdi mađarski jezik kao službeni jezik postupka. Naveo je da ne pristaje ni na kakvo prevođenje bilo kakvog pismena u ovom sudskog postupku sa srpskog na mađarski jezik ili obrnuto, niti da se koristi tumač za mađarsko-srpski jezik. Izvršni dužnik je istakao da odlično poznaje i srpski i mađarki jezik.Osnovni sud u Zrenjaninu je osporenim rešenjem delimično usvojio i delimično odbio prigovor izvršnog dužnika, te je preinačio rešenje o izvršenju u delu u kome je odlučeno o troškovima izvršnog postupka, tako što je odbio kao neosnovan zahtev izvršnog poverioca za naknadu troškova izvršnog postupka, dok je u preostalom delu rešenje o izvršenju potvrdio“.

Međutim, Osnovni sud u Zrenjaninu je osporenim rešenjem odbio zahtev podnosioca ustavne žalbe, kao izvršnog dužnika u izvršnom postupku,da mađarski jezik bude jezik postupka, a koji jezik je u ravnopravnoj službenoj upotrebi u Osnovnom sudu u Zrenjaninu.

-. Zakon o izvršenju i obezbeđenju konkretno ne propisuje odredbe o upotrebi jezika u toj vrsti postupka, pa se, stoga, saglasno odredbi člana 10. navedenog zakona, shodno primenjuju relavantne odredbe Zakona o parničnom postupku (ZPP). Član 6. ZPP sadrži procesno načelo prema kome je u parničnom postupku u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo, drugi jezici i pisma se službeno upotrebljavaju u skladu sa zakonom, a u sudovima na čijim područjima žive pripadnici nacionalnih manjina su u službenoj upotrebi i njihovi jezici i pisma, u skladu sa Ustavom i zakonom. U konkretnom slučaju, to su citirane odredbe Ustava (čl. 10. i 79.), kao i Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma.

U obrazloženju osporenog rešenja, prilikom odbijanja podnosiočevog zahteva, navedeni izvršni sud se pozvao na odredbu člana 95, ZPP, te je naveo i to da je izvršni dužnik sačinio podnesak koji je označio kao prigovor na rešenje o izvršenju toga suda, i to na srpskom jeziku i ćiriličkim pismom, odnosno na jeziku koji je u službenoj upotrebi u sudu, te se on opredelio za srpski jezik, kao jezik postupka u ovoj izvršnoj stvari.

Za ocenu navoda i razloga ustavne žalbe sa stanovišta Ustavom zajemčenih prava na čiju povredu se podnosilac ustavne žalbe poziva, bitne su sledeće odredbe Ustava i zakona:

Odredbama Ustava je utvrđeno da je u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo, a službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje se zakonom, na osnovu Ustava (član 10.); da se pripadnicima nacionalnih manjina jemči ravnopravnost pred zakonom i jednaka zakonska zaštita (član 76. stav 1.); da u sredinama gde pripadnici nacionalnih manjina čine značajnu populaciju, državni organi, organizacije kojima su poverena javna ovlašćenja, organi autonomnih pokrajina i jedi- nica lokalne samouprave vode postupak i na njihovom jeziku (član 79. stav 1.); da svako ima pravo da koristi svoj jezik u postupku pred sudom, drugim državnim organom ili organizacijom koja vrši javna ovlašćenja, kada se rešava o njegovom pravu ili obavezi i da neznanje jezika na kome se postupak vodi ne sme biti smetnja za ostvarivanje i zaštitu ljudskih i manjinskih prava (član 199.). Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisma je propisano: da na teritoriji jedinice lokalne samouprave gde tradicionalno žive pripadnici nacionalnih manjina, njihov jezik i pismo može biti u ravnopravnoj službenoj upotrebi, da će jedinica lokalne samouprave obavezno svojim statutom uvesti u ravnopravnu službenu upotrebu jezik i pismo nacionalne manjine ukoliko procenat pripadnika te nacionalne manjine u ukupnom broju stanovnika na njenoj teritoriji dostiže 15 procenata prema rezultatima poslednjeg popisa stanovništva, kao i da službena upotreba jezika nacionalnih manjina iz stava 1. ovog člana podrazumeva naročito korišćenje jezika nacionalnih manjina u upravnom i sudskom postupku i vođenje upravnog postupka i sudskog postupka na jeziku nacionalne manjine (član 11. st. 1, 2. i 3.); da se prvostepeni upravni, krivični, parnični ili drugi postupak u kome se rešava o pravima i dužnostima građana vodi na srpskom jeziku; da se postupak iz stava 1. ovog člana može voditi i na jeziku nacionalne manjine koji je u službenoj upotrebi u organu, odnosno u organizaciji koja vodi postupak; kad u postupku učestvuje jedna stranka – pripadnik nacionalne manjine, postupak se, na njen zahtev, vodi na jeziku nacionalne manjine koji je u službenoj upotrebi u organu, odnosno organizaciji koja vodi postupak, kad u postupku učestvuje više stranaka čiji jezici nisu isti, postupak se vodi na jednom od jezika koji su u službenoj upotrebi u organu, odnosno organizaciji koja vodi postupak o kome se strane sporazumeju; da ako se stranke ne sporazumeju o tome na kom će se jeziku voditi postupak, jezik postupka određuje organ, odnosno organizacija pred kojom se vodi postupak, osim ako jedna od stranaka zahteva da se postupak vodi na srpskom jeziku, u kom slučaju će se postupak voditi na tom jeziku (član 12.); da stranka u postupku čiji jezik nije utvrđen kao jezik postupka ima prava utvrđena u čl. 16. i 17. ovog zakona (član 14. stav 2.); da na područjima na kojima jezici nacionalnih manjina nisu u službenoj upotrebi, organi, odnosno organizacije koji vode postupak dužni su da pripadnicima nacionalnih manjina koji kod njih ostvaruju svoja prava i obaveze obezbede – 1) da u postupku kod ovih organa i organizacija upotrebljavaju svoj jezik i pismo, 2) da na svom jeziku podnose molbe, žalbe, tužbe, predloge, predstavke i druge podneske, 3) da im se na njihov zahtev dostavljaju na njihovom jeziku otpravci rešenja, presuda i drugih akata kojima se rešava o njihovim pravima i obavezama, kao i svedočanstva, uverenja, potvrde, i druga pismena, te da će se smatrati da postoji zahtev iz tačke 3. stava 1. ovog člana i ako je podnesak podnet na jeziku nacionalne manjine (član 16.).

Ustavni sud konstatuje da u izuzetnim situacijama ne mora biti vezan pravnom karakterizacijom činjeničnog stanja koju je dao podnosilac ustavne žalbe (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava Guerra and Others v. Italy br. 116/1996/735/932, od 19. februara 1998. godine, stav 44.), te smatra da je prikladnije da ocenjuje ustavnu žalbu, s obzirom na njenu sadržinu, u odnosu na član 76. stav 1. Ustava, kojim je utvrđeno da se pripadnicima nacionalnih manjina jemči ravnopravnost pred zakonom i jednaka zakonska zaštita, a što konkretnom slučaju podrazumeva da svako ima pravo da koristi svoj jezik u postupku pred sudom, drugim državnim organom ili organizacijom koja vrši javna ovlašćenja, kada se rešava o njegovom pravu ili obavezi i da neznanje jezika na kome se postupak vodi ne sme biti smetnja za ostvarivanje i zaštitu ljudskih i manjinskih nrava (član 199. Ustava)“.

Ustavni sud nalazi da se izvršni sud nije shodno pozvao na procesno načelo iz člana 6. ZPP koji govori o službenoj upotrebi jszika u postupku i upućuje na primenu Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma, a koji propisuje uslove za vođenje postupka na jeziku nacionalne manjine koji je u službenoj upotrebi u sudu (član 12. st. 4-6.). Izvršni sud se pozvao na član 95. ZPP koji propisuje mogućnost upotrebe jezika stranke u postupku, a što nije bio podnosiočev zahtev. Zatim, Ustavni sud dalje ocenjuje da se podnosilac ustavne žalbe nije opredelio za srpski jezik kao jezik postupka u predmetnoj izvršnoj stvari, time što je podneo prigovor na srpskom jeziku. Za vođenje postupka na jeziku nacionalne manjine koji je u službenoj upotrebi u sudu, potrebno je, između ostalog, da se postavi takav zahtev, a što je podnosilac učinio u podnetom prigovoru protiv rešenja o izvršenju. Izvršni sud po zahtevu podnosioca kao izvršnog dužnika nije prethodno raspravio pitanje na kom jeziku će se voditi ova vrsta sudskog postupka.

Nezavisno od navedenog, Ustavni sud ocenjuje da ovakvo postupanje i zaključivanje izvršnog suda u pogledu zahteva podnosioca kao pripadnika nacionalne manjine za vođenje izvršnog postupka na manjinskom jeziku, nije dovelo i do povrede njegovih ustavnih prava. Za utvrđivanje povrede Ustavom zajemčenog prava potrebno je sagledati da li je izvršni postupak u celini bio pravičan, Ustavni sud najpre ukazuje da je članom 12. stav 2, Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma propisano da se prvostepeni upravni, krivični, parnični ili drugi postupak u kome se rešava o pravima i dužnostima građana može voditi i na jeziku nacionalne manjine koji je u službenoj upotrebi u organu, odnosno u organizaciji koja vodi postupak. Znači, ne postoji apsolutna obaveza suda kao državnog organa da vodi postupak na manjinskom jeziku, kada kao stranka učestvuje pripadnik nacionalne manjine.

Zatim, istim zakonom je propisano da se postupak može voditi na jeziku manjine koji je u službenoj upotrebi u sudu i ukoliko u njemu učestvuje više stranaka, pod uslovom da se stranke sporazumeju da se postupak vodi na tom jeziku, a ukoliko do takvog sporazuma ne dođe, a jedna od stranaka zahteva da se postupak vodi na srpskom jeziku, postupak će se voditi na srpskom jeziku. Dakle. pored zahteva podnosioca ustavne žalbe da jezik postupka bude mađarski jezik, bilo je neophodno da takav zahtev prihvati i izvršni poverilac, odnosno da postoji sporazum među njima o vođenju izvršnog postupka na mađarskom jeziku.

Na kraju, kao najvažnije, Ustavni sud ocenjuje da odredba člana 6. stav 3a Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sadrži standard „na jeziku koji razume”, a ne na maternjem jeziku. Iako je ovaj standard utvrđen u krivičnopravnoj stvari, on se može primeniti i u građanskim postupcima. Dakle, cilj navedenog standarda jeste razumevanje jezika na kome se sudski postupak vodi, razumevanje jezika na kome se utvrđuju prava i obaveze za stranku. Takođe, i sam Ustav Republike Srbije utvrđuje da neznanje jezika na kome se postupak vodi ne sme biti smetnja za ostvarivanje i zaštitu ljudskih i manjinskih prava (član 199. stav 1.). Podnosilac ustavne žalbe je sam prigovor protiv rešenja o izvršenju sastavio na srpskom jeziku i ćiriličkom pismu i u tom pravnom sredstvu je naveo da odlično poznaje srpski jezik. Znači, podnosilac ustavne žalbe je razumeo rešenje o izvršenju i obaveze koje se njemu utvrđuju osporenim aktom, te je delotvorno i efikasno koristio pravo na prigovor protiv osporenog rešenja o izvršenju (podnosilac je osporio rešenje o izvršenju samo u delu u kome je odlučeno o troškovima izvršnog postupka, a ne u pogledu glavnog potraživanja, i u tom delu izvršni sud je usvojio podnosiočev prigovor i pravnosnažno odbio zahtev izvršnog poverioca za naknadu troškova izvršnog postupka). Zatim, Ustavni sud ukazuje da je podnosilac ustavne žalbe imao svojstvo izvršnog dužnika u predmetnom izvršnom postupku. Cilj izvršnog postupka jeste namirenje potraživanja izvršnog poverioca i postupak je u potpunosti podređen ostvarivanju prava i interesa izvršnog poverioca. Izvršni postupak se pokreće upravo zbog toga što izvršni dužnik u paricionom roku nije postupio u skladu sa obavezom iz pravnosnažne sudske odluke (izvršne isprave). Rešenjem o izvršenju samo se određuje prinudno izvršenje materijalne obaveze koja je već utvrđena u izvršnoj ispravi, što je slučaj i u konkretnom predmetu. Podnosilac u ustavnoj žalbi nije naveo da mu je u fazi određivanja izvršenja eventualno nametnuta suštinski nova materijalna obaveza koja nema osnov u izvršnoj ispravi, odnosno da je takva obaveza prestala pravno da posgoji. Sam parnični postupak koji je vođen pred Osnovnim sudu u Zrenjaninu, u kome je utvrđena obaveza podnosioca ustavne žalbe, vodio se na srpskom jeziku, a podnosilac nije stavio zahtev za vođenje tog postupka na mađarskom jeziku.

Polazeći od napred navedenog, Ustavni sud je utvrdio da podnosiocu ustavne žalbe osporenim rešenjima Osnovnog suda u Zrenjaninu nije povređen član 76. stav 1, Ustava, kojim je utvrđeno da se pripadnicima nacionalnih manjina jemči ravnopravnost pred zakonom i jednaka zakonska zaštita. Stoga je Sud ustavnu žalbu odbio kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik RS”, br. 109/07, 99/11 i 18/13 – Odluka US), odlučujući kao u prvom delu izreke.

Saglasno odredbi člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu, odlučio da se ova odluka objavi u ‘Službenom glasniku Republike Srbije’, imajući u vidu njen značaj za zaštitu ustavnosti i zakonitosti i ljudskih prava i sloboda“.

Izvor: Sajt Visokog saveta sudstva

Prijatelji sajta