Građani bez zaštite od (zlo)upotrebe strujomera za namete RTS-a!

Televizijska taksa kojom će uz 4 milijarde dinara (oko 33 miliona evra) iz budžeta na godišnjem nivou, nastaviti da se finasiraju RTS i RTV, dakle, kao i inače-iz džepova građana, počinje da se naplaćuje od januara 2016. godine, a da javnost još nije obaveštena o tome da li je 150 dinara konačno utvrđen iznos takse, kako će se naplaćivati, da li će jedno domaćinstvo, jedna porodica, plaćati jednu ili ko zna koliko pretplata, niti se pominje ko će i na koji način utvrđivati skalu plata zaposlenih u tim tv-kućama: da li po Zakonu o platama u javnom sektoru ili po nekom drugačijem modelu u određenim rasponima spram minimalne zarade u državi.

Nije efemerno i nikako se ovo poslednje ne može ignorisati kao nekakva matrica navodno populističke burleske. Svakako ne u ovakvom trenutku i ovde, jer nije reč o privatnim medijima, a privilegija obezbeđivanja velikog prihoda materijalne sigurnosti nametom građanima da to plaćaju, nosi i njihovo pravo da budu informisani o tome koliki deo ukupne mase sredstava koja se odvoje za javne servise ide na plate zaposlenih, o modelu po kojem će to biti regulisano, tim pre što se ovo pitanje postavlja principijelno, a ne konkretno u odnosu na bilo kog pojedinca.

Odsutnost same ideje da se transparentno prikaže skala, raspon od- do, pokazuje neočekivano visok stepen arogantne neozbiljnosti, bez obzira da li se u isto vreme i s koje strane javnost navodi na razmišljanje o tome ima li u javnim servisima slučajeva makar i sasvim retkih izuzetaka da primanja premašuju plate sudija, tužilaca, lekara, naučnika, ministara…?

U javnoj debati o javnim servisima pogotovo u računicama o milijardama, srećom dinarskim, koje su im „neophodne“ za „normalno“ funkcionisanje (pre svega kad je reč o RTS-u) , sve vreme upadljivo je odsustvo osećaja za realnost.

Prvo: u pogledu onog što se nudi i ukupnoj ceni toga. Drugo: da je građanima bilo omogućeno da se opredele, veliki broj bi se bez dileme odrekao njihovog programa, jer sve što im treba imaju preko kablovskih operatera.

Treće: u Srbiji od oko 7,16 miliona stanovnika, ima oko 720 000 nezaposlenih (po podacima koje su izneli predstavnici vlasti). Ima oko 1,7 miliona penzionera po javno iznetim podacima u oktobru 2015. godineMinimalna zarada u Srbiji za novembar mesec tekuće 2015. godine iznosila je 20 328 dinara, okruglo 166, 6 evra, a za decembar „čak“ 22 264 dinara ili 182, 5 evra. Ima oko milion i po nepunoletnih (izdržavanih) osoba. Ima oko 700.000 korisnika različitih vidova socijalne pomoći i oko 35 000 građana u 76 mesta, hrani se u narodnim kuhinjama. U dobro obaveštenim krugovima se procenjuje da preovlađujuća, realna prosečna plata (kad se ne obuhvate primanja preko 55 000 dinara) iznosi oko 33 000 dinara.

Ne bi, izgleda, bilo loše kad bi građani ponekad, bar, bili pitani o nečemu što ih se i te kako tiče, pogotovo ako se ispostavljaju računi na njihov račun. A put u Evropu tek sledi. Svetlo na kraju tunela, rekao bi neko kadgod. Ali nisu više ni svetla na kraju tunela ono što su nekad bila.

Na prelasku iz sumorne 2015. u 2016. u nagoveštaju još nesvetliju od prethodne, vrhuške javnog sektora na svim nivoima, ubrzano su premeravale gde još mogu da zagrabe. Grebe se sa svih strana po dnu džepova građana, povećavaju cene svemu čega ne mogu da se odreknu.

U pravoj jagmi da dodaju koji dinar na namet za svoje kese, osmehuju se nakrivljeno poput duleka, vajkaju na nehumane zakonske limite zbog kojih ne mogu ni približno da namaknu koliko bi bilo dovoljno, svakako, sve za dobrobit građana.

Zakon je na do 500 dinara ograničio taksu za javne servise sa kojih potpuno prirodno mimikom, gestikulacijom i stajlingom zvezda univerzuma, kao da stalno poručuju, koliko god da građani plate pretplatu ili taksu , šta je to u odnosu na sve ono što mogu da vide, saznaju, čuju… Javni servisi su bar oaza bez rijaliti programa.

Prijatelji sajta