Nedeljko Jovančević: Uvesti krivično delo -ugrožavanje privatnosti

Prof.dr Nedeljko Jovančević, advokat

          Pravo na privatnost, pravo na duševni mir i moralni integritet pripada svakoj ličnosti. Ljudska privatnost, ljudsko dostojanstvo, poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i komunikacije su vrednosti koje najveći deo ljudi oseća kao svoje najintimnije dobro, jer putem njih on čuva svoje dostojanstvo, čast, ugled, mir i lično zadovoljstvo. Bez ljudskog dostojanstva čovek se ne bi razlikovao od drugih živih bića. Ugrožavanje prava na privatnost pogtrebno je uvesti kao posebno kriivčno delo.

           Ustavna i zakonska jemstva služe očuvanju široke lepeze ljudskih prava, među kojima je i privatnost, radi očuvanja ljudskog dostojanstva i ostvarenju pune slobode i jednakosti svakog pojedinca,…“ (čl. 19 US). Ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno i svi su dužni da ga poštuju i štite Svako ima pravo na razvoj ličnosti ako time ne krši prava drugih zajamčenih Ustavom (st.1 i st 2. čl. 23 US).

 Pravo na privatnost je složeno ljudsko pravo, koje obuhvata gotovo čitavu lepezu zaštite prava, sloboda, fizičkog i psihičkog integriteta, te duševnog, moralnog integriteta čoveka i građanina. Da bi se ustanovilo pravo na privatnost, bilo je potrebno odrediti pojam privatnosti, koja se najčešće shvata kao pravo čoveka „da bude ostavljen na miru“.Sve više se, međutim, pokazuje da je tom pravau potrebna i krivičnopravna zaštiti uvođenjem  posebnog kriivčnog dela:ugrožavanje privatnosti.

Savremena civilizacija je dostigla onaj stepen razvoja koja u prvi plan stavlja vrlo važan zadatak, a to je omogućiti i zaštititi ostvarenje fundamentalnih ljudskih prava i sloboda. To nalaže da se podigne svest svakom čoveku i nametne svakoj državi ideja o važnosti poštovanja i ostvarenja tih prava. Među velikom brojem prava i sloboda, koja su garantovana međunarodnim konvencijama, običajima, ustavima, zakonima i podzakonskim aktima, a za koje se savremeni čovek izborio, nalazi se i – pravo na privatnost.

         U današnjem načinu života imati „privatan život“ postalo je privilegija, postala je gotovo nemoguća misija. Od profila na raznim mrežama do pojavljivanja u masovnim medijima, gotovo svi pripadamo toj skali koja meri ugroženost i kršenje prava privatnosti. Nekada usamljeno i zanemareno pravo privatnosti danas treba staviti u prvi plan i dati mu onaj značaj koji u današnjim uslovima zaslužuje.

          Privatnost i pravo na privatnost, je složeno ljudsko pravo, koje obuhvata gotovo čitavu lepezu zaštite prava, sloboda, fizičkog i psihičkog integriteta, te duševnog, moralnog integriteta čoveka i građanina. Iako određivanje pojma i sadržaja ljudskih prava u nauci izaziva određene dileme, u ovoj kratkoj raspravi će se ograničiti na shvatanje ljudskih prava shodno relevantnim međunarodnim dokumentima i podobnost takvih prava za krivičnopravnu zaštitu[1].

          No, zbog složenosti pojma privatnosti, koja se može veoma široko shvatiti, a međunarodna dokumenta koja to propisuju su dosta uopštena i široko postavljena, te  po sebi daju malo garancija za ostvarivanje tih prava, krivičnopravna zaštita se treba sagledavati s aspekta supsidijarnosti krivičnog prava, gde zaštita dolazi u obzir, samo ako se ne može ta zaštita ostvariti drugim granama prava.

           No, krivično pravo je pre svih pozvano da štiti najznačajnija i najvrednija dobra u okviru ljudskih prava, kao i ona opšta dobra koja su u direktnoj funkciji ostvarivanja tih prava, od teških oblika povrede i ugrožavanja.  

          Kada se sagleda zaštita prava na privatnost, kao osnovno ljudsko pravo, vidi se da taj pojmovni sadržaj obuhvata različite objekte zaštite, tj. zaštitu čoveka i drugih osnovnih društvenih vrednosti, koji predstavljaju opšte dobro, te u užem smislu kao što su: život, telesni integritet, sloboda, red, mir, dostojanstvo (čast i ugled), polna sloboda, privatnost, bezbednost, imovina, i dr. protiv kojih je krivično delo upravljeno, tako da se ti zaštitni objekti štite i krivičnim pravom odnosno krivičnopravnim merama. To je i jedna od osnovnih funkicija Krivičnog zakonika, zaštita čoveka i drugih osnovnih društvenih vrednosti (čl. 3 KZ)[2].

          Pravo na duševni mir i moralni integritet pripada svakoj ličnosti. Ljudska privatnost, poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i komunikacije su vrednosti koje najveći deo ljudi oseća kao svoje najintimnije dobro, jer putem njih on čuva svoje ljudsko dostojanstvo, čast, ugled, mir i lično zadovoljstvo. Bez ljudskog dostojanstva čovek se ne bi razlikovao od drugih živih bića[3].

          To je privatnost koja pretpostavlja pravo na zaštitu. Kada se pravo privatnosti sagledava u širem smislu onda se to pravo, ta slobodna individua, u svim pravima štiti pre svega građanskim, porodičnim i upravnim pravom, ali i krivičnim pravom, kao poslednjim sredstvom.

           Pravo na privatnost se dugo i teško vekovima probijalo do institucionalnog tretmana i zaštite. Tako je u 19. veku zauzelo svoje značajno mesto u međunarodnom i nacionalnom pravu. Konačno, pravo na privatnost je međunarodno priznato pravo kao osnovno ljudsko pravo, koje je propisano u najznačajnijim međunarodnim dokumentima, kao univerzalno pravo, jednako za sve[4].

          Uzevši u obzir da je naše pozitivno krivično zakonodavstvo u velikoj meri usvojilo koncept o ljudkim pravima, ne treba se zanositi mišlju da je bar zasad u našem društvu sve učinjeno na tom planu. Moguća su zakonodavna poboljšanja, ali i primena postojećih propisa je bitan faktor, koji će jedino odgovoriti na adekvatnost zakonskih rešenja i zaštite – osnovnih ljudskih prava pa i – prava na privatnost[5].  

         Iako krivičnopravnim merama treba pribegavati kao posledenjem sredstvu (ultima ratio) i krivičnopravna zaštita je potrebna određenim ljudskim pravima i dobrima u okviru prava na privatnost, a posebno od teških oblika povreda i ugrožavanja. 

        U ovoj kratkoj raspravi će se razmatrati pojam privatnosti, te adekvatnost krivičnopravne zaštite prava na privatnost, koje pravo obuhvaća: pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, nepovredivosti doma i prepiske, kao i časti i ugleda pojedinca, ne ulazeći i strukturu pojedinih krivičnih dela. 

           2. Privatnost i pravo na privatnost

           2.1. Uvod. Privatnost i pravo na poštovanje privatnosti, nije nova tema, ali u drgoj polovini 20. veka izaziva pojačanu pažnju ne samo kod naučno stručne javnosti. Privatnost je složen pojam koji sarži u sebi odnos čoveka samog prema sebi i prema drugima. Odnos prema sebi zato što jedino on zna šta je njegova unutrašnja privatnost. Prema toj „unutrašnjoj privatnosti“ koja se ne ispoljava, ne mogu se izgrađivati očekivana ponašanja. Međutim, odnos čoveka prema drugima „privatnost“ stavlja u jednu uzojamnost odnosa i vrednosti. Tek tada se mogu sagledavati relacije odnosa i njihov značaj i smisao u socijalnoj sferi, pa i prava na privatnosti. Sadržaj privatnosti bilo unutrašnje ili spoljne zavisi od stepana razvoja ličnosti  u punom smislu reči (obrazovnom, kulturnom, socijalnom i dr).

          S obzirom da svako ima svoju privatnost, nije jednostavno a posebno nije lako utvrditi njen genusni sadržaj, tj objekat zaštite, koje bi bio podoban za pravnu zaštitu. Privatnost može biti strogo lična, a može biti i npr. informacijska privatnost koja se odnosi na privatnost porodično stanje, zdravlje, finansijsko stanje, političku aktivnost, boravište nekog pojedinca; i sl.

         Privatnost (lat. privatus; eng. Privacy) „privatna sfera“ ili „privatni život“ je izraz kojim se označav pravni, odnosno društveni koncept prema kome svaki pojedinac može određene aktivnosti, te uz njih vezane predmete, mišljenje ili osjećaje „zadržati za sebe“, odnosno ne dopustiti da za njih doznaju drugi pojedinci, organizacije, delovi društva ili javnost. Što se smatra delom privatne sfere se bitno razlikuje među različitim kulturama.

          Privatnost i pravo na privatnost je ljudsko pravo, pa je to razlog pojedinačnog i institucionalnog interesovanja, da bi se videlo koliko se to pravo poštuje i da bi se u svakom društvu uspostavili mehanizmi za poštovanje tih prava, a sprečila eventualna zloupotreba. Zbog velike opštosti pojmova ljudskih prava propisanih u međunarodnim ugovorima, u zadnjih pola veka ljudska prava su često teme, vladinog i nevladinog sektora u mnogim državama, pa se čak pod tim motivima ne uspopstavljaju samo demokratski režimi tamo gde ih nema, već se pod tim plaštom i obaraju državna uređenja koja su demokratski uređena.

          Pravo na privatnost pripada kategoriji prava koja su duboko utemeljena u ljudska prava i slobode, pa se većina autora najčešće fokusira na analizu međunarodnih dokumenata kojima se štite ljudska prava. U literaturi se susrećemo sa određenjem koncepta privatnosti sa stanovišta filozofije i prava, a zaštita privatnosti sa stanovišta politike i prava.[6]

Privatnost je strogo lični status i u filozofskom smislu znači da čovek živi u svom svetu, da ga drugi ne uznemiravaju, jednostavno da živi u miru. Pravo da bude „ostavljen na miru„ između ostalog jasno govori da je pravo osobe, da sama izabere „izolaciju od prisustva drugih ako to želi i pravo da bude zaštićena od praćenja u privatnom okruženju kao što je vlastiti dom“. No, pravo na privatnost nije samo „da budemo ostavljeni na miru„, to bi bilo suviše restriktivno tumačenje, već se to odnosi i na njegov odnos sa drugim ljudima i na njegov život u okviru jedne socijalne zajednice. Zato poštovanje privatnog života obuhvata do određenog stepena i pravo da se uspostave i razvijaju odnosi sa drugim ljudskim bićima.

Tako se privatnost ipak nužno i različito reflektuje kada se sagledava u pogledu određene ličnosti same za sebe, i koja živi u porodici, braku, ili nekoj drugoj socijalnoj sredini. Sigurno je da pojedinac kao društveno biće nema tako visok stepen individualnosti i ličnog privatnog života ako živi ili radi u određenoj zajednici sa drugim ljudima. Već tim statusom koji sam prihvata pojedinac dovodi do toga da se odriče određenih intimnih stvari iz svog života.

Zbog toga privatnost u zajednici ima svoj obim i sadržinu sasvim različitu, u korelaciji sa statusom pojedinca koji izvorno ima pravo na privatnost – da živi u miru. Privatnost u apsolutnom smislu ne postoji, kao i sloboda ona je ograničena pravima na privatnost drugih.

          Privatnost je strogo lični status i u filozofskom smislu znači da čovek živi u svom svetu, da ga drugi ne uznemiravaju, jednostavno da živi u miru. Pravo da bude „ostavljen na miru„ između ostalog jasno govori da je pravo osobe, da sama izabere „izolaciju od prisustva drugih ako to želi i pravo da bude zaštićena od praćenja u privatnom okruženju kao što je vlastiti dom“. No, pravo na privatnost nije samo „da budemo ostavljeni na miru„, to bi bilo suviše restriktivno tumačenje, već se to odnosi i na njegov odnos sa drugim ljudima i na njegov život u okviru jedne socijalne zajednice. Zato poštovanje privatnog života obuhvata do određenog stepena i pravo da se uspostave i razvijaju odnosi sa drugim ljudskim bićima[7]

         Tako se privatnost ipak nužno i različito reflektuje kada se sagledava u pogledu određene ličnosti same za sebe, i koja živi u porodici, braku, ili nekoj drugoj socijalnoj sredini. Sigurno je da pojedinac kao društveno biće nema tako visok stepen individualnosti i ličnog privatnog života ako živi ili radi u određenoj zajednici sa drugim ljudima. Već tim statusom koji sam prihvata pojedinac dovodi do toga da se odriče određenih intimnih stvari iz svog života.

         Zbog toga privatnost u zajednici ima svoj obim i sadržinu sasvim različitu, u korelaciji sa statusom pojedinca koji izvorno ima pravo na privatnost – da živi u miru. Privatnost u apsolutnom smislu ne postoji, kao i sloboda ona je ograničena pravima na privatnost drugih[8]

          Pravo na poštovanje privatnog života (private life; la vie prive), ili „pravo na privatnost“ kao pojmovna odrednica o kojoj se diskutuje je postojalo u starim kulturama, u kineskoj kulturi, kod Hebrejaca i starih Grka. Godine 1890. američki pravnici Samuel D. Warren i Louis Brandeis, još u 19 veku, napisali su članak u kom su privatnost definisali kao pravo čovekada bude ostavljen na miru„ (right to be left alone)[9].

          Ono što je univerzalno prihvaćeno je da je pravo na privatnost (engleski: Right to privacy, francuski: Droit au respect de la vie privée et familiale, nemački: Recht auf Privatheit) osnovno ljudsko pravo, građansko pravo, međunarodno i ustavom zagarantovano pravo.

           Američke sudije Voren (Warren)i Brandajs (Brandeis) [10] su bili među prvima koji su doprineli da pravo na privatnost postane ustavom zagarantovano pravo. Insistirali su da se ustanove pravni lekovi kojim bi se determinisala i štitila granica između javnog i privatnog života pojedinca.

          Privatnost se određuje i kao područje (prostor) koje nikada ne bi trebalo da bude napadnuto.[11] Kao lično pravo, pravo na privatnost je neotuđivo pravo svakog pojedinca i ne može se preneti na drugog pojedinca ili instituciju. Međutim, kada se radi o pravima pojedinaca, treba reći da ne postoji takvo pravo u apsolutnom smislu, postoje situacije kada se to pravo može ograničiti. Privatnost se ne odnosi samo na prava pojedinca, već to može biti i pravo određenih zajednica, npr. braka, porodice, koje ipak na određeni način ograničavaju prava privatnosti, jer je nužno da oni ne mogu imati apsolutno prvo na privatnost u takvim socijalnim zajednicama, oni jedino mogu određivati šta može biti saopšteno drugima[12].

Za ostvarivanje prava na privatnost neophodno je da su determinisane radnje/aktivnosti kojima se narušava privatnost pojedinca. Već polovinom prošlog veka Proser (Prosser) je ustanovio četiri grupe delikata koji povređuju pravo na privatnost. To su: (1) povređivanje tuđe intime kao što je nezakonit upad u tuđi dom, prisluškivanje, neovlašćeno ostvarivanje uvida u lične podatke i dr.; (2) javno razglašavanje podataka iz privatnog života pojedinca putem masovnih medija; (3) stvaranje lažne slike o jednom licu u javnosti i (4) iskorišćavanje atributa čovekove ličnosti u komercijalne svrhe kao što su na primer ime ili lik koji se neovlašćeno koriste u reklamama i sl.

Evropska komisija je pokušala da se odredi o privatnom životu, „Ona je smatrala da privatan život predstavlja privatnu sferu, pravo čoveka da živi kako želi, zaštićen od javnosti, a do izvesne mere obuhvata i pravo na uspostavljane i negovane odnose s drugim ljudskim bićima, naročito u emocionalnoj sferi, radi razvijanja i zadovoljenja sopstvene ličnosti“. Svaki pojedinac pa i javne ličnosti opravdano očekuju da se poštuje njegov privatni život. Seksualni život isto spada u pravo na privatni život.

Prava privatnosti su srodna sa mnogim političkim pravima, pa ih je teško nabrojati. Ustavi u nekim evropskim državama vrlo detaljno propisuju „pravo na privatnost i njegovu zaštitu.

          Za ostvarivanje prava na privatnost neophodno je da su determinisane radnje/aktivnosti kojima se narušava privatnost pojedinca. Već polovinom prošlog veka Proser (Prosser) je ustanovio četiri grupe delikata koji povređuju pravo na privatnost. To su: (1) povređivanje tuđe intime kao što je nezakonit upad u tuđi dom, prisluškivanje, neovlašćeno ostvarivanje uvida u lične podatke i dr.; (2) javno razglašavanje podataka iz privatnog života pojedinca putem masovnih medija; (3) stvaranje lažne slike o jednom licu u javnosti i (4) iskorišćavanje atributa čovekove ličnosti u komercijalne svrhe kao što su na primer ime ili lik koji se neovlašćeno koriste u reklamama i sl.[13]

         Evropska komisija je pokušala da se odredi o privatnom životu, „Ona je smatrala da privatan život predstavlja privatnu sferu, pravo čoveka da živi kako želi, zaštićen od javnosti, a do izvesne mere obuhvata i pravo na uspostavljane i negovane odnose s drugim ljudskim bićima, naročito u emocionalnoj sferi, radi razvijanja i zadovoljenja sopstvene ličnosti“.[14] Svaki pojedinac pa i javne ličnosti opravdano očekuju da se poštuje njegov privatni život. Seksualni život isto spada u pravo na privatni život.

          Prava privatnosti su srodna sa mnogim političkim pravima, pa ih je teško nabrojati. Ustavi u nekim evropskim državama vrlo detaljno propisuju „pravo na privatnost i njegovu zaštitu[15].

          Pravo na privatnost, odnosno pravo na poštovanje privatnog života obuhvata i pravo pojedinca na poštovanje i zaštitu porodičnog života, naročito dece i žena te starih i nemoćnih kao najugroženijih kategorija. U miljeu porodice koja je egzistirala na starim konzervativnim pravilima, gde su ti odnosi tretirani kao privatna stvar, u savremenim uslovima, a pod uticajem informacionih i komunikacionih tehnologija, naročito globalnih društvenih mreža i modernog načina života, sve se više i ta privatnost izlaže javnosti, pa i zaštiti od strane javnih vlasti.  

         2.2.  Pravo na privatnost – utemeljeno na međunarodnim ugovorima. Pravo na privatnost, je složeno ljudsko pravo, međunarodno priznato kao osnovno ljudsko pravo, koje je propisano u najznačajnijim međunarodnim dokumentima, kao univerzalno pravo, jednako za sve koje obuhvata gotovo čitavu lepezu zaštite prava, sloboda, fizičkog i psihičkog integriteta, te duševnog, moralnog integriteta čoveka i građanina.

           Ljudska prava i slobode se štite da bi se ljudskom biću obezbedilo urođeno dostojanstvo. To je jasno navedeno u preambuli Univerzalne deklaracije iz 1948.  i Pakta iz 1966 koja se napred prikazuju. Ceo katalog ljudskih prava i sloboda teži ka tome da se čoveku, kao neponovljivoj jedinki obezbedi integritet i lično dostojanstvo[16]. Pravo na privatnost, predstavlja zbirni naziv za zaštitu nekoliko na prvi pogled raznorodnih prava i to: pravo na poštovanje privatnog života, porodičnog života, nepovredivosti doma i prepiske, kao i časti i ugeleda ljudskog bića.

         Univerzalna deklaracija o pravima čoveka (1948)[17], uz brojna proklamovana prava i slobode, uspostavlja pravo na privatnost, kao ljudsko pravo. Naime, privatnost je više od principa, tako da se niko ne može „proizvoljno mešati u privatni život, porodicu, stan, prepisku, niti napadima na čast i ugled“. Svako ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakvog mešanja ili napada (čl. 12). U istom smislu Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966)[18], propisuje pravo na zaštitu privatnosti. Niko ne može biti izložen proizvoljnom ili nezakonitom mešanju u njegov privatni život, porodicu, stan, ili prepisku, niti protivzakonitim napadima na njegovu čast i ugled. Svako ima pravo na zakonsku zaštitu protiv takvog mešanja ili napada (čl. 17 Pakta).  Zabranjnen bilo kakav oblik diskriminacije (čl. 26 Pakta) i dr.

          Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, (1950)[19], propisuje da svaka osoba ima pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i dopisivanja (st. 1. čl. 8). U toj odredbi izričito se garantuju prava pojedincu na uživanje sledećih prava: 1) pravo na privatnost, 2) pravo na porodičan život, 3) pravo na poštovanje stana i 4) prava na poštovanje prepiske. Sva su ova prava međusobno povezana i teško ih je posmatrati odvojeno. Npr. prisluškivanje može da predstvlja pravo na privatnost, pravo na poštovanje stana ili pravo na poštovanje prepiske. U tom pravcu podnosilac predstavke iz ovog člana ne mora posebno da se pozove na povredu jedne od četiri prava[20].  Pravo na „poštovanje privatnog i porodičnog života“, s jedne strane znači, zaštitu pojedinca od samovoljnog mešanja javnih vlasti u njegovu privatnost, a sa druge strane se očekuje da se njegovo pravo privatnosti zaštiti od strane javnih vlasti i da država aktivno učestvuje u obezbeđivanju ovog prava.

          Titulari prava na privatnost su fizička lica, bez obzira na životnu dob, tako da su i maloletna lica obuhvaćeni domašajem norme o zaštiti privatnosti. ESLJP, pruža zaštitu i pravnim licima kada se pozovu na povrede iz čl. 8. Konvencije.         

No, pravo na privatnost ne može se shvatati u apsolutnom smislu. I ono ima svoju granicu i postoje razlozi kada se javne vlasti mogu mešati u odnose u porodici upravo da bi se sprečilo nasilje. Uvažavjući pravo na privatnost, javne vlasti se neće mešati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (st. 2, čl. 8 EK).

Iako se ovde ne govori izričito o zaštiti ljudskog dostojanstva (čast i ugled), Rezolucijom 428 Parlamentarne skupštine Saveta Evrope od 1970 godine, utvrđuje da se „pravo na privatnost“ sastoji kako u pravu da svako živi svoj život, sa minimumom mešanja državne vlasti, tako i u zaštiti porodičnog života i doma, psihičkog i moralnog integriteta i časti i ugleda. Nadalje, članom 14 Konvencije, zabranjuje se svaki vid diskriminacije u vezi sa uživanjem bilo kojeg prava garantovanog Konvencijom, pa dakle i prava na privatnost. Iz ovoga se može zaključiti da ostvarivanje jednog prava ne može i ne sme biti na štetu ostvarivanja nekog drugog prava.

Iz odluka ESLJP proizlazi da privatni život u smislu čl. 8 EK, obuhvata tri grupe zaštite prava: štiti se fizički i moralni integritet pojedinca; privatna sfera u najširem smislu reči; i sloboda ličnosti.

Garancije iz čl. 8 EK, se odnose na zaštitu privatne sfere pojedinca u stanu ili domu, ali su državni organi dužni da se uzdrže i od posmatranja njegove privatnosti, pa i na javnim mestima.

Uz ova osnovna dokumenta treba navesti i da je Republika Srbija potpisala Konvenciju Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici 2011. god. (tzv. Istanbulska konvencija), a ratifikovala je 2013. godine. Ova Konvencija zahteva od država da se rukovode standardom potpune posvećenosti (due diligence) u prevenciji, zaštiti, sprovođenju istražnog i sudskog postupka.

Istanbulska konvencija je pravno obavezujući dokument u oblasti nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Konvencijom su utvrđeni minimalni standardi, a države članice imaju pravo svojim propisima omogućiti viši nivo zaštite od njom propisanih. Ipak treba napomenuti da, u savremenom trenutku, Konvencija predstavlja najvažniji i najambiciozniji pravni instrument i predviđa veliki broj instrumenata koje zemlje potpisnice trebaju ugraditi u svoje zakonodavstvo, u cilju uspostavljanja efikasnog sistema prevencije i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Radi se o veoma značajnom pravnom dokumentu koji je poslužio kao osnova za određene nove inkriminacije protiv nasilja nad ženama i decom.

Iako su brojni zahtevi iz Istanbulske konvencije, već bili normativno regulisani u Krivičnom zakoniku, na osnovu te Konvencije, izvršene su određene ne male izmene i dopune u Krivičnom zakoniku Srbije, od 2016 godine.[24]

           Pod okriljem Saveta Evrope usvojeni su i drugi važni akti koji se odnose na sprečavanje nasilja u porodici kao što su: Evropska socijalna povelja, Evropska konvencija o borbi protiv trgovine ljudima, i Konvencija Saveta Evrope o zaštiti dece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja.

          U Ustavu Srbije (2006)[25] se jemči da se ljudska i manjinska prava zajemčena opšte prihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima i zakonima, – neposredno primenjuju. Jemstva neotuđivih ljudskih i manjinskih prava u Ustavu služe očuvanju ljudskog dostojanstva i ostvarenju pune slobode i jednakosti svakog pojedinca[26]. Ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno i svi su dužni da ga poštuju i štite. Svako ima prvo na razvoj ličnosti ako time ne krši prava drugih zajemčenih Ustvom (čl. 23). U ovim odredbama se daje snažna poruka u pravcu zaštite najintimnijih ličnih prava, pa i prava privatnosti. Garantuje se sudska zaštita, a građani imaju pravo da se obrate i međunarodnim institucijama radi zaštite svojih sloboda i prava zajemčenih Ustavom (čl. 22).          

          2.3. Prava ličnosti. Pravo na privatnost treba razlikovati od tzv. ličnih prava odnosno prava ličnosti. Međutim u šira prava privatnosti spadaju i „lična prava“ odnosno prava ličnosti[27]. Zaštita podataka o ličnosti je ustavna odrednica. Prikupljanje, držanje, obrada i korišćenje podataka o ličnosti uređuje se zakonom (čl. 42 US). Jedan od instrumenata za zaštitu prava ličnosti u Srbiji ustanovljen je 2008. godine kada je usvojen Zakon o zaštiti podataka o ličnosti[28] i postavljen Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti. Od tada se mnogo pažnje u javnosti i u državnim ustanovama posvećuje zaštiti ličnosti, građaninu i svesti o rukovanju podacima svake ličnosti[29].

          Veoma je teško utvrditi okvir prava i obaveza kojima se štite podaci o ličnosti. U nekim evropskim državama (npr. Portugalu) je ustavom zabranjeno čak dodeljivanje jedinstvenog matičnog broja građanima[30].Stručnjaci širom sveta rade na uspostavljanju pravnih okvira, odredbi, zakona, principa o zaštiti interesa pojedinca od nestručnog, često i zlonamernog načina korišćenja ličnih podataka, da li od strane institucija ili privatnih kompanija, svejedno. Pravo na privatnost podrazumeva i kontrolu koliko kojih informacija o sebi (i drugima) se daje u javnosti.

          3. Pravo na poštovanje porodičnog života.

          Porodica,familija, (lat. familiy) predstavlja najprirodniju i najstariju od svih zajednica, ona je primarna društvena grupa.  Porodica je prirodna i osnovna ćelija društva i ima pravo na zaštitu društva i države (čl. 16 st. 3. Univerzalne deklaracije o pravima čoveka, iz 1948). Brak i bračni život su temelj porodice a porodica osnov ljudskog društva. Otuda se nalazi da je brak neophodna potreba za pojedinca i za društvo. Za pojedinca zato što je za dete neophodna briga i nega sve dok se ne osposobi za samostalan život, dok za društvo brak je neophodan stoga što se kroz njega stvaraju nove generacije, koje ga održavaju i obnavljaju. Zbog svega toga brak se pojavljuje danas kao i nekad, ne samo kao dozvoljen oblik polnog života, već kao važna socijalna ustanova, koja sadrži u sebi brojne prednosti, kao prirodna nužnost za opstanak i napredak društva i pojedinih njegovih članova. Zbog uticaja društva na oblik, strukturu i funkciju braka i porodice kroz istoriju se nalaze različite karakteristike porodice u odnosu na različite kulturne i društvene oblike. Zato brak i porodica imaju istorijsku, socijalnu i političku dimenziju. Kao takve brak i porodica se često nalaze u mnogim psihološkim, psiho-patološkim, socio-devijantnim, moralnim i egzistencijalnim problemima. To je tradicionalno shvatanje uloge braka.

         Odnosi u porodici su imali svoj buran i dug razvojni period od potpunog negiranja prava članova porodice, kada je glava porodice porodicu držao kao svoju privatnu stvar, koji je odlučivao o svim pravima u porodici, do perioda kada se i javne vlasti mešaju i u te odnose i daju im posebnu zaštitu. Od polovine prošlog veka, odnosi u braku i porodici se sagledavaju s aspekta ljudskih prava, pa time zaštita prava na privatnost, šta je pod posebnim nadzorom i zaštitom društva.

          Danas porodica se ne uzima samo shodno zakonu, zasnovanom braku na osnovu zakona, nego je bitna prirodna veza i zajednica života. U savremeno doba, pored klasičnog braka javljaju se i razni surogati braku i vanbračne zajednice, koji takođe mogu da služe pojedincu i društvu u celini. Po praksi ESLJP, pod pojmom porodice, se široko shvata i ne ograničava se samo na zakonom zasnovanu zajednicu[31]. U tom smislu su presude ESLJP, da zaštitu u smislu čl. 8 EK, može tražiti ona porodica koja je zasnovana na zakonu, tako i ona koja to nije nego je nastala zajednicom života. Naime, pod porodicom se ne smatra samo zajednica roditelja i dece zasnovani na braku, već taj pojam se odnosi i na one koji su po svojoj prirodi biološki zasnovani[32].

          Porodica i brak kao važna dobra za zajednicu i pojedince, su pod lupom i zaštitom međunarodne zajednice kroz relevantna međunarodna i regionalna dokumenta, kao i sva temeljna akta nacionalnih država. Ustav Republike Srbije (2006) kao uostalom i svi ustavi država nastali na prostorima bivše Jugoslavije, predviđa da porodica (ali i majka, samohrani roditelji i dete) uživaju posebnu zaštitu u skladu sa zakonom[33].

          Shodno Evropskoj konvenciji (1950) kao i Paktu (1966), svako ima pravo na poštovanje svog porodičnog života. To znači da se očekuje da niko pa ni država nema pravo da se meša porodični život, osim ako to nalažu posebne okolnosti kada je država dužna da obezbedi poštovanje mirnog podrodičnog života (čl. 8 st. 2 EK).

           Evropski sud za ljudska prava je kroz veoma bogatu praksu primene člana 8 ove konvencije razvio svoje tumačenje pojma porodični život i to u dva posebna segmenta: (1) u odnosu između bračnih i vanbračnih partnera; (2) u odnosu između roditelja i dece, odnosno između drugih lica koja čine porodicu ili se nalaze u porodičnim vezama.[34]  Pravo na porodični život uvek u osnovi obuhvata pravo članova porodice da žive zajedno i razvijaju međusobne odnose. Zajednički život nije uslov porodičnog života. Porodični život postoji nesumnjivo i među članovima porodice koji žive odvojeno. Pojam porodičnog života obuhvata lica koja žive u braku, ali i ostale porodične veze u kojima partneri žive zajedno van braka[35] i veze u kojoj nema vanbračnog zajedničkog života (partneri ne žive zajedno, ali imaju zajedničku decu)[36]. Zaštićena sfera porodičnog života prostire se i na vanbračni odnos jednog lica koje se već nalazi u formalnom braku[37].

           Porodični zakon od 2005. god. problem porodičnog nasilja je izneo iz sfere „privatnog“ u domen „javnog“ i pokazao zainteresovanost društva za iskorenjivanje tog problema[38]. Kasnije se i u drugim zakonima prepoznaje ovaj problem i propisuje se normativni okvir za borbu protiv nasilja u porodici, nasilja nad decom, ženama i starim i nemoćnim.

           U Krivičnom zakoniku, posvećena je posebna Glava 19. „Krivična dela protiv braka i porodice“. Novija stremljenja idu za tim da se porodica tretira kao poseban ambijent u kojem se čine određena krivična dela od strane članova porodice, jedni prema drugima, šta je dalo tim delima posebna svojstva (delicta propria) posebno uvođenjem – novog krivičnog dela – nasilje u porodici (čl. 194 KZ)[39]. U tom pravcu je i donesen poseban Zakon o sprečavanju nasilja u porodici[40] koji je veoma bitan, jer ima preventivni karakter, za brzu i efikasnu reakciju u sprečavanju nasilja u porodici, i to u brojnim krivičnim delima protiv braka i porodice i protiv polne slobode (čl. 24-27).

           5. Posebna zaštita prava dece i žena

          5.1. Posebna zaštita dece. Konvencija UN o pravima deteta[41] sadrži univerzalne standarde koji se moraju garantovati svakom detetu.  Ona predstavlja prvi dokument u kojem se detetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi koja treba posebnu zaštitu. Po konvenciji dete svako ljudsko biće, koje nije navršilo 18 godina, ukoliko se po zakonu koji se primenjuje na dete, punoletstvo ne stiče ranije (čl.1). Svi oblici nasilja, zlostavljanja, zloupotreba ili zanemarivanja kojima se ugrožava ili narušava fizički, psihički ili polni integritet deteta predstavljaju povredu jednog od osnovnih ljudskih prava koje je u ovoj konvenciji podignuto na nivo principa, a to je pravo na život, opstanak i razvoj.

           Prema ovoj Konvenciji detetu je garantovano osnovno ljudsko pravo na način da: „Ni jedno dete ne sme biti izloženo samovoljnom ili nezakonitom mešanju u njegov privatni i porodični život, dom ili ličnu prepisku, kao ni nezakonitim napadima na njegovu čast i ugled“. Dete ima pravo na zaštitu zakona od takvog mešanja ili napada (član 16).

          Zabrinutost u vezi sa ulogom roditelja je prevaziđena članom 5, koji nalaže poštovanje roditelja i staratelja koji upućuje dete u ostvarivanje njegovih/njenih prava, na način koji je u skladu sa razvojem deteta.    

           Kao posledica povećane individualizacije u društvu, deca su postala „vidljiva“ u porodici, što je dovelo do konfliktnih odnosa između roditelja i njihove dece. Ovaj fenomen je izrodio socijalne institucije (i sistem novih socijalnih usluga) kao „advokate“ najboljeg interesa deteta. Prava deteta postaju nosilac novog pokreta zaštite dece zasnovanog na kontroli roditeljstva  što ima smisla kada je u pitanju zaštita dece od nasilja u porodici.

          Mere zaštite deteta su predviđene u Konvenciji Saveta Evrope o zaštiti dece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja koju je naša zemlja ratifikovala 2013. godine , i to: opšte mere za zaštitu žrtava i svedoka koje se odnose i na fazu pre pokretanja krivičnog postupka i na sve faze do okončanja (član 31).[42]

          Ratifikovanjem ovih konvencija, naša zemlja se opredelila za poštovanje i osiguranje prava deteta kao i na zaštitu Ustavom zagarantovanog prava. Zaštita deteta je i posebno načelo porodičnog zakonodavstva.

           Obezbeđenje zaštite dece od svih oblika nasilja, a naročito nasilja u porodici predstavlja jedan od primarnih zadataka i ciljeva svake savremene države i društva. Osim građansko pravnim merama, porodičnim i socijalnim zakonima i Krivičnim  zakonikom se kroz brojne odredbe štite deca kao žrtve i sva prava koja imaju. S obzirom da je izraženo nasilje nad decom – od zanemarivanja, iskorišćavanja, do fizičkog i seksualnog zlostavljanja, te posebno vršnjačko nasilje, odgovornost i zaštita maloletnih lica se izučava u posebnoj disciplini „maloletničkom krivičnom pravu“, koje se bavi zaštitom i odgovornošću maloletnih lica, i merama procesne zaštite maloletnih lica – svedoka/oštećenih koje su propisane u Zakonu o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica[43].

          5.2. Posebna zaštita žena. U uslovima promenjenog položaja žena u društvu i promenjenih odnosa u porodici žene su se izborile za svoja prava i jednakost sa muškarcima, međutim, problem diskriminacije i dalje postoji.

          Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979[44] (sa Opcionim protokolom) je prvi međunarodnopravni instrument koji na sveobuhvatan način garantuje zaštitu prava žena i suprostavlja se njihovoj diskriminaciji. Prednosti i slabosti ove konvencije su predmet analize u mnogim naučnim radovima. Poređenjem ove konvencije sa nekim od glavnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava utvrđeno je da su prava žena još više marginalizovana.

          ESNJP, ima bogatu praksu o zaštiti žena i dece od nasilja; Tako je Sud utvrdio da je država (Slovačka) prekršila član 3 (zabrana mučenja, nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja) i član 8 Konvencije (pravo na privatni i porodični život) time što domaći sud nije primenio zaštitnu meru udaljenja nasilnika iz stana[45]; u drugom slučaju, Evropski sud za ljudska prava je utvrdio povredu člana 8 Evropske konvencije, jer je Hrvatska država propustila da preduzme adekvatne mere za zaštitu žene od nasilnog partnera, koja je živela odvojeno sa detetom koji ih je fizički i mentalno zlostavljao[46]; u trećem slučaju, Sud je utvrdio da je prekršena zabrana diskriminacije na osnovu rodne pripadnosti, time što Turska država, ne pruža zaštitu od porodičnog nasilja nad ženama, kršeći njihovo pravo na jednakost pred zakonom[47].

          Konvencija Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, zahteva od država da se rukovode standardom potpune posvećenosti (due diligence) u prevenciji, zaštiti, sprovođenju istražnog i sudskog postupka, kada je u pitanju nasilje u porodici. Na osnovu ove su uvedena neka nova krivična dela u KZ.

          Nakon ovog u Srbiji je donesen Zakon o sprečavanju nasilja u porodici[48], a u čl. 4 propisuje saradnju u sprečavanju nasilja u porodici (čl. 24-27) u krivičnim postupcima za brojna krivična dela protiv braka i porodice (navedno 18),  protiv polne slobode i slobe i prava čoveka i građanina. Zakon se primenjuje i na druga krivična dela, ako je krivično delo posledica nasilja u porodici. Ovaj zakon se primenjuje i na pružanje zaštite i podrške žrtvama krivičnih dela navedenim u st. 1. čl. 4 tog zakona.

          6. Nepovredivosti doma i prepiske

          6.1. Pravo na poštovanje stana (Home, domicile). Stan je dom, mesto gde lice živi, gde se nastanilo. U praksi se smatra i vikendica ili neko drugo stanište gde živi-drugi dom. ESLJP, je u svojoj praksi proširio značenje „doma“ i na neke poslovne  prostorije u smislu njenog pretresa, advokatska kancelarija, pa i prikolice i plovila za stanovanje. Zanimljive su presude Evropskog suda, u kojima on izražava stav da i „romski karavan“ koji se nalazi na određenoj lokaciji neko određeno vreme, može biti smatran domom u smislu čl. 8. EK. Pravo na dom imaju i lica koja duže vreme odsustvuju iz doma[49]. Pravo na dom ne znači i pravo stanodavca da povrati državinu na svojoj nepokretnosti na sopstveni zahtev i u svakoj prilici.[50] Narušavanje nepovredivosti stana je predviđeno kao krivično delo (čl. 139KZ). Prinudan pretres lica i oduzimanje ličnih stvari, dokumenata i sl. kao i pretres lica, vozila i prtljaga, snimanje, i distribucija fotografija, predstavlja povredu prva privatnosti iz čl. 8 EK, pod uslovom da nema opravdanja iz st. 2. čl. 8 EK. 

          Pravo na poštovanju privatnosti doma je ustavna i zakonska obaveza. Stan je nepovrediv, tako da niko ne može ući u tuđi stan ili druge prostorije bez odluke suda, protiv volje držaoca stana, niti u njemu vršiti pretres. Postoje izuzeci od ovog pravila, kada državni organi mogu ući u tuđi stan, bez odluke suda radi lišenja slobode učinioca krivičnog dela ili otklanjanja neposredne i ozbiljne opasnosti za ljude i imovinu, na način previđen zakonom (čl. 40 US). U slučaju zadiranja u prava privatnosti mora se voditi računa: da je to zasnovano na zakonu, da postoji legitiman cilj i srazmernost.

          6.2. Pravo na poštovanje prepiske (correspodence) se odnosi pre svega na komunikaciju pisanjem. Međutim ovaj izraz se koristi u širem smislu, pa se može odnositi na telefonske razgovore, prenos informacija putem telekomunikacionih sredstava, (faksovi, elektronska pošta i sl). Evropski sud je zaključio da telefonski razgovori iako nisu izričito spomenuti u čl. 8 EK, podrazumevaju pod izrazima „privatni život“ i „prepiska“. Naravno i ovde postoje ograničelja iz st. 2 čl. 8 EK. Isto tako i usmena komunikacija obuhvaćena je ovim članom Konvencije[51]. Povreda prava na prepisku spadaju i mere državnih organa koje se odnose na pretresanje stana, i oduzimanje prepiske i dokumenata[52].

         Tajnost pisama i drugih sredstava komunikaciranja je nepovrediva. Poštovanje prepiske podrazumeva svaku zabranu kontrole, cenzure, zadržavanja pisma i drugih saopštenja, njihovog otvaranja i čitanja, koju bi vršili državni organi[53]. Odstupanja su dozvoljena samo na određeno vreme i na osnovu odluke suda, ako je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka ili zaštite bezbednosti Republike Srbije, na način predviđen zakonom (čl. 41 US).

          * Krivičnim zakonikom se određuju i krivična dela kojim se štiti navedena privatnost. U Glavi četrnaest „Krivična dela protiv slobode i prava čoveka i građanina“ i to: Narušavanje nepovredivosti stana (čl. 139), protivzakonito pretresanje (čl. 140), neovlašćeno otkrivanje tajni (čl. 141), povreda tajnosti pisma i drugih pošiljki (čl. 142), neovlašćeno prisluškivanje i snimanje (čl. 143), neovlašćeno fotografisanje (čl. 144), neovlašćeno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimaka (čl. 145) i neovlašćeno prikupljanje ličnih podataka (čl. 145) i dr.

          7. Zaštita ljudskog dostojanstva (časti i ugleda)

        Ljudsko dostojanstvo uz istinu, pravdu, slobodu, red, mir, lepo,…u filozofiji zauzima mesto među glavnim vrednostima. Dostojanstvo (Würde) je uopšte poštovanje koje čoveku pripada u njegovoj ljudskosti. To je unutrašnja čast. Po Lukiću, to je skup slobodnih svojstava čoveka koje ga odlikuju kao ljudsko biće, različito od drugih bića po svom umu, slobodi, stvaralaštvu itd. Čovek se rađa sa tom vrednosti. Ljudsko dostojanstvo u načelu je jednako svim ljudima, jer su svi jednaki ljudi, slobodna i stvaralačka bića.  Zato svako ima pravo i na zaštitu ukoliko se to svojstvo umanjuje ili oduzima čoveku. U katalog ljudskih prava i sloboda, u Ustavu Srbije se svrstavaju i ljudsko dostojanstvo i slobodan razvoj ličnosti. Naime, „ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno i svi su dužni da ga poštuju“ (čl. 23 US). Ljudska prava i slobode se štite da bi se ljudskom biću obezbedilo urođeno dostojanstvo. To je jasno navedeno u preambuli Univerzalne deklaracije iz 1948.  i Pakta iz 1966. Ceo katalog ljudskih prava i sloboda teži ka tome da se čoveku, kao neponovljivoj jedinki obezbedi integritet i lično dostojanstvo.

        U Krivičnom zakoniku, Glava 17 posvećena je zaštiti časti i ugledu, odnosno ljudskom dostojanstvu. Čast je skup nematerijalnih vrednosti koje svako ljudsko biće stiče samim faktom življenja u društvenoj zajednici. Vrednost koju čovek ima kao pripadnik ljudskog roda naziva se ljudsko dostojanstvo. Ugled je čast koju čovek stiče svojim ponašanjem i radom u toku svog života. 

          8. Opšti prikaz krivičnopravne zatštite privatnosti                

          8.1. Opšta razmatranja. Krivičnim pravom se štite kako dobra pojedinca tako i opšta dobra bez kojih se ni dobra pojedinca ne bi mogla ostvarivati. Zaštita čoveka i drugih osnovnih društvenih vrednosti, predstavlja osnov i granice krivično pravne zaštite (čl. 3 KZ). Osnovna ljudska prava su kompletna dobra koja pored dobara u užem smislu obuhvataju i odnos čoveka prema tom dobru, njegovo pravo na to dobro[54].  Krivičnim zakonikom se pruža kompletna zaštita opštem zaštitnom objektu tj. osnovnim ljudskim pravima. Iako su ljudska prava brojna, većina njih se može svesti na mali broj genusnih pojmova, opštih osnovnih prava.[55] Tako npr. pravo na slobodu, pravo da se bude slobodno ljudsko biće, obuhvata  veći broj posebnih prava, počev od slobode kretanja, pa do slobode mišljenja i prava na nepovredivost privatne sfere i dr.

          Utvrđivanje kruga osnovnih ljudskih prava jeste prvi korak u rešavanju pitanja njihove krivičnopravne zaštite. Kod ovog izbora mora se primeniti princip ultima ratio, što znači da nema drugih mogućnosti i sredstava da se ta prava zaštite. Međutim kada su u pitanju zaštita dobara koja služe za ostvarivanje osnovnih ljudskih prava,  potrebno je izvršiti selekciju i pre primene poslednjeg sredstva. Po Stojanoviću, samo zaštita osnovnih prava i dobara čoveka i onoga što je u funkciji njihove zaštite može opravdati povredu prava učinioca krivičnog dela do koje dolazi kroz primenu krivičnih sankcija[56]. Ono što povezuje određene grupe krivičnih dela koja mogu biti heterogena, je opšti zaštitni objekat, tj. sva krivična dela u okviru jedne grupe predstavljaju povrede ili ugrožavanje istog zaštitnog objekta.    

          Kada se ta opšta dobra dovedu u opasnost, onda celo krivično pravo služi zaštiti osnovnih prava čoveka. Zbog toga se neka opšta dobra iz kruga ljudskih prava nalaze u nekim drugim glavama Krivičnog zakonika.

          U našem Krivičnom zakoniku, u pravilu su krivična dela  protiv  prava na privatnost sistematizovana u posebnu četrnaestu glavu, „krivična dela protiv slobode i prava čoveka i građanina“, ali se naka nalaze i u drugim glavama kao što su krivična dela protiv života i tela, protiv polne slobode, ali i nekih drugih.

          U Zakoniku se ne navode u naslovu „krivična dela protiv prava na privatnost“, međutim tipičan primer zaštite prava na privatnost nalazimo u delima: protivpravno lišenje slobode, povrede slobode kretanja i nastanjivanja, ugrožavanje sigurnosti, narušavanje nepovredivosti stana čl. 139. (kojim se štiti pravo čoveka na nepovredivost stana, kao jedno od osnovnih prava čoveka prava na slobodu i prava na privatnost, u kojoj ne sme biti uznemiravan), protivzakonito pretresanje – čl. 140. povreda tajnosti pisma i drugih pošiljki – čl. 142, neovlašćeno prisluškivanje i snimanje – čl 143, neovlašćeno fotografisanje – čl. 144, neovlašćeno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimaka – čl. 145, neovlašćeno prikupljanje ličnih podataka – čl. 146, povreda slobode govora i javnog istupanja – čl. 148,  i dr. Sva ova dela imaju zaštiti objekat iz osnovnih prava čoveka u pravilu – zaštitu privatnosti, kao lično pravo čoveka, koje se može uskratiti izuzetno i to na osnovu ustavnih i zakonskih odredbi.

          Analizom navedenih krivičnih dela, nameće se zaključak da je privatnost složeno ljudsko pravo, koje ima genusno gledano opšti zaštitni objekat – privatnost, koja zaslužuje poseban grupni zakonodavni tretman. Ovo i iz razloga što se brojna prava na privatnost nalaze van Glave 14. a u tom smislu bi bila za praktičare deleko jednostavnija procedura primene.

           Pored zaštite privatnosti: građanskim, porodični i upravnim pravom, jedna od mera zaštite privatnosti kada se radi o povredi ili ugrožavanju opšteg zaštitnog objeka iz sfere ljudskih prava – prava na privatnost, nalazi se kao nužna i zaštita krivičnim pravom – kao poslednjim sredstvom.

          Pored krivičnih dela iz Glave14,  brojna dela su grupisana u druge glave Krivičnog zakonika shodno grupnom zaštitnom objektu, a kojim se štite u najširem smislu ljudska prava i slobode. U svim delima se nalazi ugrožavanje neke intime iz privatne sfere, koja se nalaze u katalogu osnovnih ljudskih prava i sloboda. Glava 18. je posvećena krivičnim delima protiv polne slobode, koja su davno sistematizovana, ali su izmenama KZ iz 2016 godine uvedena nova dela pored; silovanje (član 178),  obljuba nad nemoćnim licem (član 179), obljuba nad detetom (član 180), i dr. i polno uznemiravanje (član 182a), te navođenje deteta na prisustvovanje polnim radnjama (član 185a), dok je u Glavi 19. krivčna dela protiv braka i porodice, uvedeno novo krivično delo pored već postojećih – prinudno zaključenje braka (čl. 187a KZ).          

             8.2. Izmene i dopune Krivičnog zakonika iz 2016 god.,su bile obimne i suštinske i predstavljaju dalje poboljšanje zakonodavnih rešenja započetih 2012 godine. U razlozima za donošenje izmena i dopuna Krivičnog zakonika, po hitnom postupku, je nastavak procesa harmonizacije i usaglašavanja oblasti iz krivičnog prava, sa tekovinama zakonodavstva Evropske unije.

           Pored brojnih i suštinskih izmena i dopuna, jedna od važnih novina tiču se usklađivanja krivičnog zakonodavstva Republike Srbije sa Konvencijom Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (tzv. Istanbulska konvencija) koju je Republika Srbija potvrdila[57]. Iako se u naslovima tih dela ne nalazi povreda privatnosti i njena zaštita, sigurno je da su ovde u pitanju najintimniji objekti zaštite i da se zaštita pruža i odredbama Krivičnog zakonika.

           Istanbulska konvencija veoma detaljno reguliše razne oblika nasilja nad ženama i decom, određuje pojmove nasilja i vrste, i ko se smatra žrtvom (čl. 3, 33, do 41 IK). U čl. 3. IK,  pojmovno se određuje „nasilje nad ženama“, pod a) kao: „kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije nad ženama, i predstavlja sva dela rodno zasnovanog nasilja koja dovode ili mogu da dovedu do: fizičke, seksulane, psihičke, odnosno, finansijske povrede ili patnje za žene, obuhvatajući pretnje takvim delima, prinudu ili proizvoljno lišavanje slobode, bilo u javnosti bilo u privatnom životu“. b) „nasilje u porodici“, c) „rod“ šta se označava kao „rod“, „rodno nasilje nad ženama“, podrazumeva nasilje nad ženom zato što je žena i dr.

          U Krivični zakonik se uvode nova krivična dela, koja su utemeljena na toj Istambulskoj konvenciji

ZAKLJUČAK

           Privatnost i pravo na privatnost, je složeno ljudsko pravo, koje obuhvata gotovo čitavu lepezu zaštite prava, sloboda, fizičkog i psihičkog integriteta, te duševnog, moralnog integriteta čoveka i građanina. Kao lično pravo, pravo na privatnost je neotuđivo pravo svakog pojedinca i ne može se preneti na drugog pojedinca ili instituciju.

         Pravo na duševni mir i moralni integritet pripada svakoj ličnosti. Ljudska privatnost, ljudsko dostojanstvo, poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i komunikacije su vrednosti koje najveći deo ljudi oseća kao svoje najintimnije dobro, jer putem njih on čuva svoje dostojanstvo, čast, ugled, mir i lično zadovoljstvo. Bez ljudskog dostojanstva čovek se ne bi razlikovao od drugih živih bića. Ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno i svi su dužni da ga poštuju i štite (čl. 23).

         Ono što je univerzalno prihvaćeno je da je pravo na privatnost (engl. Right to privacy) osnovno ljudsko pravo, građansko pravo, međunarodno i ustavom zagarantovano pravo, – da čovek živi u miru.  

          Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, nepovredivosti doma i prepiske, kao i ljudskog dostojanstva, su opšta dobra koja je potrebno štiti od težih oblika ugrožavanja ili povreda i krivičnopravnim merama kao poslednjim sredstvo, 

          No, zbog složenosti pojma privatnosti, pa time i opštosti zaštitnog objekata, što se može veoma široko shvatiti, a međunarodna dokumenta koja to propisuju su dosta uopštena i široko postavljena, koja po sebi daju malo garancija za ostvarivanje tih prava, krivičnopravna zaštita se treba sagledavati s aspekta subsidajrnosti krivičnog prava, gde zaštita dolazi u obzir kao poslednje sredstvo (ultima ratio), tj. samo ako se ne može ta zaštita ostvariti drugim granama prava.

Prof Nedeljko Jovancevic, Ph D

A lawyer from Belgrade

        RIGHT TO PRIVACY AND  POSSIBILITY OF CRIMINAL LEGAL PROTECTION

                                                CONCLUSION

          Privacy and right to privacy is a very complex human right which includes almost all the scope of  protection of rights or freedoms, physical or mental integrity of a man  and a citizen. Being  a personal right, the  right to privacy  is  a  vested right of  each individual and can not be transferred onto another individual or institution.

          Human privacy, human dignity, respect of the private and  family life, home and communication are the values which the majority of people feel as their own most intimate goods, since it is  only way that by means of which  they keep their dignity, honor,  reputation, peace and  a personal satisfaction.  Without  human dignity, a man would not differ from other living creatures.

          Human dignity is  inviolable  and everyone is obliged to respect and  protect it (article 23 of the Constitution of Serbia).

          The issue that is universally accepted is that the  right to privacy is the basic human right, civic right, international right and the  right guaraneteed   by the constitution,  – that a man  lives in peace.

   Due to the complexity of the “privacy” aspect, family life, integrity of home and correspondence, as well as the human dignity, criminal-legal  protection should be understood  as the last means (ultima ratio) where protection is to be considered, i.e.  with  heavier forms of attacks and privacy threatening, only in case  that the  protection can not be realized by other legal branches.

LITERATURA

Bačić, F. „Krivično pravo i opšta deklaracija o pravima čoveka, Međunarodni pakt o

 rađanskim i političkim prvaima, Međunarodni pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima“ , ARHIV za pravne i društvene nauke , organ Saveza udruženja pravnika Jugoslavije, oktobar-decembar 1968 god. br. 4.                  

Jakšić, A., Evropska konvencija o ljudskim pravima  – komentar, Pravni fakultet Beograd, 2006.

Jovančević, N., „PREDGOVOR“ Krivičnom zakoniku, sa prikazom i komentarom izmena i dopuna zaključno sa 2016 godinom, „Profisistem“, 2017.

Krapac, D., „Osnovna prava čoveka i građanina i načela krivičnog postupka“, Institut za Kriminološka i sociološka istraživanja u Beogradu, Beograd, 1989. str. (137-165) 

Lukić, R.,  Sistem filozofije prava, „Savremena administracija“, Beograd, 1992.

Lilić, S. „Pravo privatnosti“, Pravni život, Beograd, br. 9, 1996, str. 885-903.

Paunović, M., Krivokapić, B., Krstić I., Međunarodna ljudska prava, Pravni fakultett Beograd,  Beograd, 2010.

Paunović, M. – Carić, S., Evropski sud za ljudska prava, osnovna načela i tok postupka, Pravni fakultet Beograd, 2006. 

Popović D., Evropsko pravo ljudskih prava, „Javno pred. služ glasnik“, Beograd, 2012.

Stojanović, Z. Krivično pravo – opšti deo, 24. izdanje, Beograd, 2014.

Stojanović, Z. „Organizovani kriminalitet i pitanje zaštite i ostvarivanja ljudskih prava“, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja u Beogradu, Beograd, 1989. str. (121-137)

Zlatarić, B., „Ljudska prava i jugoslavensko krivično pravo“, ARHIV za pravne i

 društvene nauke, organ Saveza udruženja pravnika Jugoslavije, oktobar- decembar 1968 god. br. 4.

Ditertr, Žil, Izvod iz najznačajnijih odluka ESLJP, (prevod) Beograd, 2006. 

Tadić M., Odluke u kaznenopravnim stvrima ESLJP, protiv BiH i Entiteta, Ustavnog suda BiH, Brčko, 2015.

Postupanje prema licima lišenim slobode, Izveštaj 1, Beograd, Centar za ljudska prava, 2010.

Zbirka odluka o ljudskim pravima, br. 4 i 5, Beograd centar za ljudska prava, 2006, 2007.

  • Ostala literatura navedena u fusnotama

[1] M. Paunović, B. Krivokapić, I. Krstić, Međunarodna ljudska prava, Pravni fakultet u Beogradu, Beograd, 2010, 21 i dr.  Ljudska prava se najčešće definišu kao ona prava koja ljudsko biće ima samim tim što je ljudsko biće – dakle, nezavisno od volje države. Iako se među ljudskim pravima navode najvrednija dobra: pravo na život, pravo na adekvatni životni standard, pravo na privatnost, zabranu mučenja, slobodu izražavanja, pravo na obrazovanje te pravo na sudelovanje u kulturnom i političkom životu, pravo na samoodređenje, zbog velike neodređenosti i opštosti o obimu i praktičnoj primeni tih prava postoji celi niz sporova između pojedinaca, organizacija i država.

[2] Krivični zakonik, „Službeni glasnik RS“, br. 85/2005, 88/05 – ispravka, 107/05 – ispravka, 72/09, 111/09, 121/12, 104/13, 108/14, 94/16, 35/19.

[3] M. Paunović, B. Krivokapić, I. Krstić, op. cit. 203. i dr.

[4] Renteln (Renteln)je pokušao da pomiri koncept univerzalnosti (teoriju univerzalizma) i koncept kulturnog/etičkog relativizma (teoriju relativizma). Renteln ukazuje da različite kulture na globalnom nivou čine diskutabilnim univerzalnost ljudskih prava. Da bi osnovna ljudska prava bila zaštićena širom sveta globalno društvo mora da uspostavi ravnotežu između poštovanja kulturnih normi i osiguranja osnovnih sloboda koje su dostupne svim građanima sveta. Radikalni relativizam kao ni radikalni univerzalizam nisu dobri. Neophodno ih je pomiriti tako što će se prihvatiti univerzalne norme i uvažiti u određenoj meri uticaj kulture. Renteln, A. D., International human rights, Universalism versus Relativism, USA: Sage. 2013,

[5]  O ovom pitanju i u ovom smislu je davno pisao naš poznati prof. B. Zlatarić. „Ljudska prava i jugoslavensko krivično pravo“, ARHIV za pravne i društvene nauke, br. 4. 1968 god. vidi, 471, 528 i dr. On pledira da i pored usvojenih i proklamovanih prava treba u praksi svakodnevno se boriti za ostvarivanje tih prava, da bi povrede ljudskih prava bile što manje, a ako se one „tu i tamo ipak dese, da se energično i brzo uklanjaju“.

[6] Više u: Zimmer, M., 2015, Privacy Law and Policy, pp. 1-11, in: Mansel, R (ed.), The International Encyclopedia of Digital Communication and Society, Wiley-Blackwell.

[7] ESLJP, Niemietz proiv Nemačke, (1992)

[8] U čl. 23 Ustava Srbije, se govori o dostojanstvu i slobodnom razvoju ličnosti. „Svako ima pravo na slobodan razvoj ličnosti, ako time ne krši prava drugih zajemčena Ustvom“.

[9] Warren, S. D., Brandeis, L. D., 1890, The Right to Privacy, Harvard Law Review, (4) 5.  Tvorac termina „pravo na privatnost“ je američki sudija Luj Brandajs (Louis Brandeis). Više u: Garrett, B., 2001, The Right to Privacy, New York: The Rosen Publishing Group, p. 17.

[10] Warren, S. D., Brandeis, L. D., 1890, op. cit. 5.    

[11] Gavison, R. E., 1980, Privacy and the Limits of Law, The Yale Law Journal, 89(3), 421-471, p. 426.

[12] Westin, A., 2003, Social and Political dimensions of Privacy, Journal of Social, 59(2), 431-453,

[13]  Utvrđeno na osnovu američke sudske prakse. Vidi, Prosser, W. L., 1964, Handbook of the Law on Torts, St. Paul, West Pub. Co.

[14] Izveštaj Evropske komisije od 11. o3. 1979. god.

[15] U Ustavu Portugala, iz 1976, izmenjen 1982 godine, garantuje se pravo građana da saznaju podatke koji se njih tiču a nalaze u mehanografskom registru. Interesantno je da je zabranjeno čak dodeljivanja jedinstvenog matičnog broja građanima (čl. 35 st. 5 Ustava Portugal).  

[16] M. Paunović, B. Krivokapić, I. Krstić, op. cit. 203.

[17] Usvojena i proklamovana rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 217 A (III) od 10. decembra 1948.

[18] Usvojen od Generlne skupštine UN, rezolucijom 2200, A, (XXI) od 16. decembra 1966. „Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“, broj 7/1971. kadaje usvojen i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (član 10) garantuje pravo na zaštitu majke, deteta i porodice.

     *  Univerzalna deklaracija (čl. 12) i Pakt/1966, (čl. 17) privatni život nazivaju privatnošću (privacy) dok, Evropska konvenicja, (čl. 8) izričito govori o privatnom životu (private life).

[19] Konvencija je potpisana od strane Saveta evrope u  Rimu 4. novembra 1950 godine, a stupila je na snagu 3. septembra 1953 godine. Konvencija je nastala kao odgovor na masovno kršenje ljudskih prava tokom drugog svetskog rata. Njen primarni cilj jeste da osigura kolektivno obezbeđivanje uživanja osnovnih ljudskih prava, pre svega onih koja su sadržana u Univerzalnoj dekleraciji iz 1948. godine. Vidi, Drzemczwski, European Human Rights Convention in Domestic Law, Acomparative Study, Oxford, 1983. 6.

[20] Vidi, bliže: Cohen-Johnatan, Family life, str. 405 i sl. Warbrick, The structure of Article 8 EHRLR, 1998, str. 32.

[21] Kako je ustanovljeno i u čl. 23. Ustavom Srbije.

[22] M. Paunović, B. Krivokapić, I. Krstić, op. cit. 207 i dr. Zabranjeno je prisluškivanje, tonsko i audio-vizuelno snimanje, čak i kada je preduzeto na javnim mestima, predstavnja atak na privatnost pojedinca. Vidi A. Jakšić, op. cit. str. 254 i dr..

[23] Zakon o potvrđivanju Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, „Službeni glasnik RS – Međunarodni ugovori“, broj 12/2013. (Council of Europe, Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence CETS No.: 210, Istanbul, 11. May 2011).

[24] Zakon o izmenama i dopuna KZ, „Službeni glasnik RS“, br. 94/2016.

[25] „Službeni glasnik Republike Srbije“, br. 98. od 10 novembra 2006 godine.

[26] Vidi, čl. 16, 18 i 19 Ustava Srbije. .

[27] Po Jakšiću, lična prava treba strogo odvojiti od prava privatnosti i drugih prava. A. Jakšić, op.cit. 247.

[28] Zakon o zaštiti podataka o ličnosti, Službeni glasnik RS“, br. 97/08, 104/09 – dr. zakon, 68/12 – US i 107/12. koji je prestao da važi nakon donošenja Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, “ Službeni glasnik RS“, br. 87/2018. Veće Evrope 1981. donelo i usvojilo prvi obavezujući međunarodni dokument o zaštiti podataka o ličnosti – Konvencija o zaštiti lica u odnosu na automatsku obradu ličnih podataka.

[29] Sudska zaštita – prava lica. Lice na koje se podaci odnose ima pravo na sudsku zaštitu ako smatra da mu je, suprotno ovom zakonu od strane rukovaoca ili obrađivača radnjom obrade njegovih podataka o ličnosti povređeno pravo propisano ovim zakonom. Podnošenje tužbe sudu ne utiče na pravo ovog lica da pokrene druge postupke upravne ili sudske zaštite (Član 84). Predviđena je i novčana kazna (čl. 87).  

[30] O ovom vidi, M. Paunović, B. Krivokapić, I. Krstić, op. cit. 204.

[31] D. Popoviću, Evropsko pravo ljudskih prava, Beograd 2012. str. 300.

[32] Džonson i dr. protiv Irske, navedeno prema D. Popoviću, op. cit, str. 299 i dr.

[33] Istovremeno, Države po evropskom pravu ljudskih prava nema pozitivnu obavezu da pomaže porodicu kao društvenu ustanovu. Vidi, D. Popoviću, op. cit, str. 292 i dr.

[34] Gajin, S., 2012, Ljudska prava – Pravno sistemski okvir, Beograd: Pravni fakultet Univerziteta Union u Beogradu, str. 72.

[35] EctHR, Keegan v. Ireland, No 16969/90, Judgment of 26 May 1994.

[36] EctHR, Kroon and Others v. the Netherlands, No 18535/91, Judgment of 27 October 1994.

[37] EctHR, Johnston and Others v. Ireland, No 9697/82, Judgment of 18 December 1986.

[38] No, postojala je zaštita braka i porodice, lične slobode, života i tela i dr. kroz krivično zakonodavstvo u Srbiji unazad 150 godina. Kazneni zakonik Kraljevine Srbije, od 29 marta 1860 godine, vidi,  §164, §168, §171 i dr. Sistematizacija tih dela i zaštita je bila i odgovarala onom vremenu.

[39] Uvođenjem ovog krivičnog dela u krivične zakone, država na prostoru bivše Jugoslavije, pa i Srbije,  izazvalo je burne rekcije, od toga da takvo delo nije uopšte potrebno, do toga da to delo po strukturi nema autentičnost, već se sastoji od više već propisanih krivičnih dela.

[40]Službeni glasnik, RS“, br. 94/16. koji se primenjuje od 1. 06. 2017, godine.

[41] Konvencija o pravima deteta usvojena na Generalnoj skupštini UN, 20 novembra 1989.

[42] U Republici Srbiji su doneti Opšti protokol za zaštitu dece od zlostavljanja i zanemarivanja i posebni protokoli. U 2008. godini je doneta Nacionalna strategija za prevenciju i zaštitu dece od nasilja.

[43] „Službeni glasnik RS“, b. 85/2005. O ovom opširnije, vidi M. Škulić, Maloletničko krivično pravo, Beograd, 2011, str. 79. i dr. 

[44] Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije nad ženama. Usvojena 18. 12. 1979 god. ratifikovan, 1981. („Službeni list SFRJ“, Međunarodni ugovori, br. 11/81.)

[45] Slovačka vlada nije iscrpela sve pravne lekove kako bi zaštitila majku i troje decu (podnosioce predstavke) od bivšeg muža/oca. Domaći sud je odbio njihov zahtev da udalji muža/oca – nasilnika iz stana, obrazlažući tu odluku rizikom kršenja njegovog prava na imovinu. Majka i deca su bile prinuđene da napuste stan, pa čak i mesto stanovanja.  EctHR, E.S. and Others v. Slovakia, No. 8227/04, Judgment of 15 December 2009,

[46] EctHR, A v Croatia, No. 55164/08, Judgment of 14 October 2010. 

[47] EctHR, Opuz v Turkey,  No. 33401/02,  Judgment of 9 June 2009.  Tursko zakonodavstvo ne predviđa zaštitu žena od porodičnog nasilja.  U ovom slučaju, Sud se u svom rezonovanju pozvao na mišljenje Komiteta UN za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena.

[48] „Sl. glasnik, RS, br. 94/2016,

[49] M. Paunović, B. Krivokapić, I. Krstić, op. cit. 210 i dr. Pravo na dom ne uživa samo vlasnik stana nego i njegov zakupac.  Isto, 210.

[50] Barreto protiv Portugalije, 1995.

[51] M. Paunović, B. Krivokapić, I. Krstić, op. cit. 211. A. Jakšić, op.cit. 257. .

[52] ECHR, Niemitz, presuda od 16. 12. 1992. Seriws, A. no. 251 – B, br. 32.

[53] ECHR Silver, presuda od 25. 03. 1983. Series A, no. 61. br. 83.

[54] Z. Stojanović, Krivično pravo – opšti deo, 21 izdanje, Beograd, 2014. 133.

[55] Ibid.

[56] Z. Stojanović, op. cit. 134. Nadalje,  B. Zlatarić, ističe da „ma kako to paradoksalno zvučalo, krivično pravo po svojoj koncepciji štiti ljudska prava putem njihove negacije. B Zlatarić, „Ljudska prava i jugoslavensko krivično pravo“, ARHIV za pravne i društvene nauke, organ Saveza udruženja pravnika Jugoslavije, br. 4/1968, god. 511.

[57] ,,Službeni glasnik RS, Međunarodni ugovori”, broj 12/13.       

Prijatelji sajta