NAVRŠILO SE 116 GODINA OD SMRTI NARODNOG TRIBUNA VASILIJA VASE PELAGIĆA
Navršilo se 116 godina od smrti Vasilija Vase Pelgića, narodnog tribuna i borca za socijalnu pravdu u Srbiji 19. veka, koji je najveći deo života proveo utamničen, a i okonačao ga u požarevačkom kazamatu 25. januara 1899. godine tokom izdržavanja četvorogodišnje robije na koju ga osudio Sud varoši Beograda pod optužbom za uvredu kralja Aleksandra Obrenovića.
Pre toga, od 1894. do 1896. godine, Pelagić je pred sudom u Beogradu osuđivan zbog više članaka, brošura i knjiga , a branili su ga iz poštovanja o svom trošku advokati Kosta Špartalj i Nikola Nikolić koji su i jemstvo za njegovu slobodu plaćali.
Robija od četiri godine Pelagiću je presuđena 1896. kada je zbog brošure „Ko je prestupnik i buntovnik i ko ruši red, mir, imanje , moral , veru i familiju“ i drugih spisa, optužen da „napada monarhistički sistem vladavine , ustavna prava vladalačka, njegovo kraljevsko veličanstvo kralja izlaže podsmehu i prezrenju, napada na državne ustanove i uređenja zemaljska, građanske i vojne vlasti , crkvu, privatnu svojinu, a javno pravda i hvali dela zločina i prestupa, dražeći narod i pozivajući ga da ustane protiv vladara i vlasti, te da na taj način ostvari zakon socijalističke pravde“.
Varoške vlasti su u martu 1893. zatvarale Pelagića i u ludnicu, što je izazvalo ogorčenje i demonstracije oko tri hiljade slobodoumnih građana u Beogradu koji su 3. aprila 1893. provalili u ludnicu i izneli ga, kličući „Živeo“ i „Slava ti“ , a Vasa je tužio sudu i Ministarstvu unutrašnjih dela upravnika varoši Beograda Pavla Denića i upravnika ludnice dr Milana Vasića zbog toga što su ga „zdrava i prava zatvorili u ludnicu“, ali je njegova tužba odbačena.
Osuđivan je i 1894.godine, na četiri meseca zatvora zbog teksta „Radni narod je sila rasparčana“ i pesme “Ustaj seljo, ustaj rode da se spasiš od gospode”.
U prvoj odbrani pred Sudom varoši Beograda 20.oktobra 1894. godine, Pelagić je kazao da mu je „najveća počast raditi i umrijeti u službi istine i pravde…-
-Može biti , gospodo sudije, da ćete me za ovakvu ispovijest strožije suditi, ali vjerujte da mi je milije kada me birkoratsko-buržoaska paragrafska pravda osuđuje i kazni, negoli da me dariva svojim nagradama i počastima- pripovedao je pred sudom Pelagić.
Naredne 1895.godine, u novembru, osuđen je zbog rasturanje knjige „Spas Srbije“ i „Socijalistički katihizis“ .
Posle kratkog boravka na slobodi uhapšen je 10.maja 1896.godine, a na rešenje kojim mu je tada određen pritvor Pelagić otpisuje : „Milo mi je što me je sud stavio u aps za ono delo za koje bi ljudi od nauke dali nagradu, zato što su ukazani uzroci, koji kad se otklone onim načinom, onda ne bi bilo ni prestupnika ni zločinaca. Milo mi je što se ovim načinom pokazuje duh i ineteligencija naših predstavnika i čuvara pravde“. Tužbu ju zastupao državni tužilac Milan Popović.
Datum suđenja 5.jun 1896. godine bio je poslednji Pelagićev dan u životu izvan rešetaka, a ponovo su ga branili Nikola Nikolić i Kosta Špartalj.
„Gospodo sudije, iako se zna da veličinu današnje nauke i kulture svjetske nije stvorila ugnjetačka cenzura i policijsko-sudski pritisak, sa njihovim vladarskim i božanskim, nebeskim i zemaljskim autoritetima i prerogativima, nego da su svu tu veličinu ljudske nauke i kulture , kojom se i najcrnji despot hvalisavo razmeće, stvorili sinovi slobode i kritike i odvažni propovjednici istine i pravde-oni sinovi slobode i nauke , koji budiše, osvješćivaše i upućivaše ugnjetene, orabljene i zaglupljene ljude i narode da potisnu i unište postojeće nepravde…Iako je sud narodnog mišljenja kao i sva ozbiljnija kritika potvrdila neoboriv fakat da su knjige moje kao i sve druge sa takvim poukama i načelima , vršile i jednako vrše djelo narodnog obavještavanja i prosvještenja, sokoljenja i unapređivanja, i da one vode na put istine i pravde, rada i blagostanja privrednog, zdravstvenog, prosvjetnog, političkog i naučno moralnog, iako znamo da je sve pomenuto potpuna istina , kao i to da svega pomenutog treba našem narodu kao ozbelom sunca i gladnom hljeba-velim iako je to sve sušta istina , opet je Sud, po zahtjevu policije, odobrio zabranu i stavio pod sud moja najnovija djela…Čudno je doista da se moćna državna sprema i njena bezbrojna sredstva boje jednog sirotog pisca , te time pokazuju da sam ja krupna društvena sila, a oni besilje… Dalje, gospodo sudije, optužen sam za „uvredu njegovog veličanstva“. Ko je čitao ovu knjigu i druga moja djela , on zna da ja uvijek odajem poštu svakom korisnom veličanstvu. Ja se oduševljavam veličanstvom željeznih mostova i drugim uzornim građevinama. Ja pozdravljam veličanstvo valjano obrađenih i željno naprednih raznih žita i drugih usjeva. Ja sam izjavljivao i izjavljujem osobitu i srdačnu poštu svim tim veličanstvima radnog naroda…
Ali, reći će tužioci moji, da oni razumiju uvredu kralja Aleksandra. Eto gospodo sudije, pred vama stoji optužena knjiga , pročitajte je i uvjerićete se da ja ni u njoj ni u rečenom članku nigdje ne spominjem ime kralja Aleksandra “-glasila je druga, zapravo poslednja Pelagićeva odbrana.
Po pisanju Jovana Skerlića, već teško narušenog zdravlja Pelagić se u požarevačkom kazamatu teško razboleo u zimu 1899.godine.
„Sve molbe za pomilovanje nisu pomogle:kralj Milan je hteo da stari borac za slobodu umre u tamnici”, pisao je Skerlić.
Progon Pelagića zbog knjige „Narodna prava ili naše nedoložne potrebe“
Sedam godina pre 1896, kada je oteran na dugogodišnju robiju u Požarevac, Pelagić je bio proteran iz Srbije zbog knjige „Narodna prava ili naše neodložne potrebe“, čiji je ceo tiraž spaljen na Slaviji1890. gdoine. Pritiskom građanskog bunta vlast je tada naterana da opozove progonstvo, pa se Vasa se vratio u Srbiju ali je ubrzo ponovo zapao u tamnicu.
Sto godina kasnije 1987. Miroljub Jevtović je našao možda i jedani preostali primerak Pelagićevih „Narodnih prava“ s posvetom Jaši Prodanoviću, i reprintovao je u svojoj “Biblioteci spaljenih knjiga”.
„Neodložna je dužnost i potreba naroda da napregne svoju silu , da povrati svoje pravo da i on osigura sebe i svoju porodicu od sadašnjih nepravdi i bede, varalica i globadžija, ugnjetača i zlouporavljača. Koja partija i vlada nije voljna ni toliko učiniti u korist pravde i radnog naroda , nju treba smatrati kao svog protivnika i ugnjetača i eksploatatora, pa makar se vlada hvalisala da radi za mir i red, narod i otadžbinu.” (Vasa Pelagić, list “Zanatlijski savez” br 56, oktobar 1894)
“Mudri i pošteni državnici i uopšte vlasnici ne samo da otklanjaju od naroda sve što bi moglo izazvati narodni gnjev i pritisak , nego oni svuda i svagda kao čestite sluge velikog gospodara i tvorca sviju životnih namirnica- naroda, udešavaju i ponašanje i svoj rad i svoje plate i sve zakone i uredbe tako da se vidi na svakom koraku da su oni narodni prijatelji i da su mu mili i dragi i odani dobru i radu. Ko tako ne radi nije prijatelj ni sebi ni narodu , ni naparetku ni svom porodu, ni poštenom glasu svome ni narodnom, pa ma kako se on derao da je prijatelj naroda i napretka i ma kako uzvikivao da pripada ovoj ili onoj političkoj stranci.
Takav racionalni preobražaj danas je za nas nužniji nego ikom drugom, jer ko ima razuma nepomućena i oka svetla on vidi da se naš državni organizam nalazi u rutoj i opakoj bolesti, trzavici i agoniji. To je naša politička, socijalna i ekonomska bolest i beda. …Za racionalno lečenje take opake bolesti potrebni su nam posve razumni, racionalni lekovi za život i poslovanje pa da se koliko toliko ozdravi i uljudnije živi napreduje“, pisao je davne 1990.gdoine Vasa Pelagić u „Narodnom pravima“.
